Nikola Šop rođen je u Jajcu 1904. godine. Svoje prve pjesme objavio je, kao četrnaestogodišnjak, davne 1918. u “Anđelu čuvaru”. Gimnaziju je pohađao u Banjoj Luci, a studij u Beogradu. Za vrijeme njemačkog bombardiranja 1941. skočio je s balkona i teško povrijedio kralježnicu te je ostatak života, od svoje trideset i osme godine, proveo vezan uz postelju. Za života je objavio dvadeset i dvije knjige: od pjesničkih zbirki Pjesama siromašnog sina preko Isusa i moje sjene, Kućice u svemiru, Od ranih do kasnih pijetlova, Tajanstvena prela…Bio je znalac klasičnih jezika. Prevodio je s latinskog, a napisao je i studiju Knjiga o Horaciju. Umro je u Zagrebu na današnji dan 1982. godine.

U Leksikonu hrvatskih pisaca uz ostalo je istaknuto kako je svojim pjesničkim zbirkama Šop iskazao “pjesnički svijet malih stvari, običnih zbivanja i skromnih istina”. Šopov svijet je svijet skromne sreće, tišine i jednostavnosti. Međutim, iza tog svijeta običnosti i prividne banalnosti sluti se uvijek neki viši skriveni transcedentni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskog reda. S takvim pristupom svijetu I životu, odustajući od intelektualiziranog odnosa spram poezije, Šop progovara o “prizemnoj egzistenciji”, očitujući ljubav i razumijevanje za svijet malih i prezrenih, skitnica i prosjaka, odbačenih ljudi i životinja. Takva duhovna određenost dovodi Šopa u vezu s učenjem sv. Franje Asiškog. Najbolja zbirka iz tog razdoblja jest “Isus i moja sjena” (1934.).

MOLITVA DA SVI IMAJU POSLA

O Bože, teško li je u doba časa snenog
prisloniti na ruku svoj umorni sluh.
I slušati u njoj zvuk posla izgubljenog,
koji nam je svet, ko neki dragi duh.

Ah, na nebu tvome vlada divan red.
Anđeli, sveci tvoji svaki posla ima.
I pčela mrtva gore opet skuplja med
po tvome nebeskom cvijeću i poljima.

Obilje posla daj i svakome čovjeku.
Neka mu radošću urodi svaki sat.
I neka tebi samo, kad dani mu proteku,
blistav od rada preda svoj alat.

(Nikola Šop, Isus i moja sjena, 1934.)

Za pjesnika Šopa jednom je prigodom istaknuti teolog fra Bonaventura Duda rekao: “Nikola Šop bio je po svom djelu osobit učitelj duha, Sveti Franjo ga je živio, a Šop pjevao. Iako je proživio težak život, pjesnik Šop nikada nije žalnu riječ iskazao nad svojom sudbinom.”

KUDA BIH VODIO ISUSA

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te da ti
jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom koji svu noć kuje
oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
šešir i aureola.

U drugoj stvaralačkoj fazi Šop čini tematski zaokret: okreće se svemirskim visinama, zvjezdanim prostorima, beskonačnosti i vječnosti, čistoj imaginaciji i spoznaji nepoznatih svjetova. Usporedno teče i drama poezije: borba za izraz, dinamika imaginacije, traganje za novim riječima koje bi morale izraziti nova svemirska ostvarenja. Tako ta poetska kozmička mapa otkriva i bezdan vlastita bića: put u nutrinu, u “nedoživljene samoće”, u nutarnji svemir. Poezija Nikole Šopa prevedena je na više stranih jezika. Njegov lik nalazi se na novčanici Bosne i Hercegovine od 100 konvertibilinih maraka. 

MOLITVA ZA VEDRU SMRT

Daj mi, o Bože, da zaspim nasmijan
radošću sitih prepelica,
pod kruškom zrelom, u hladu slušajući
sve dalju pjesmu bijelih žetelica.

I uzglavlje mi daj od svježeg, mladog sijena.
I pokrov od biserne rose nanizan.
O daj mi da umrem u mirisu žita i trave,
kad budu sva polja pokošena.

Tada još jednom da ravnicom rodnom
vidim žetelice ko’ golubice bijele.
Kućerke daleke i u dvorištima krošnje tamne,
gdje stare bake dugo u noć prele.

I plodovi zreli neka tad zatutnje oko mene,
sa grana koje sve tiše šumore.
O Bože, i neka u ponoć dođu u travi skrivene
krijesnice tihe i za moju dušu dugo gore.