Groblje: mirno i spokojno utočište sjećanjā

Podrijetlo i definicija riječi: Groblje je omeđeno i označeno područje, sveto tlo, sakralni prostor, na kojemu se pokojnici sahranjuju i komemoriraju. Naš izraz groblje odgovara engleskom cemetery i francuskom cimetière. Oba izraza svoje korijene vuku, preko srednjovjekovnog latinskog cimiterium i kasnog latinskog coemeterium, skroz od grčke imenice koimētērion (κοιμητήριον). Radi se o izvedenici glagola koimāō (κοιμάω), značenja „staviti (nekoga) na spavanje“, „uspavati (nekoga)“, s dodatkom sufiksa mjesta -tērion (-τήριον), koja se stoga prevodi kao „mjesto za spavanje“. Misli se, naravno, na ono konačno spavanje, pa u skladu s time i na konačno počivalište. Koncept groblja razvijao se stoljećima, dapače tisućljećima, s različitim kulturama koje su tijekom povijesti usvojile vlastite pogrebne prakse i rituale za odavanje počasti preminulima.

Karakteristike: Groblja karakteriziraju organizirani nizovi ili redovi grobova, danas redovito obilježeni nadgrobnim pločama ili spomenicima te natpisima s imenima i datumima onih koji su u njima pokopani. Takve oznake služe u svrhu komemoracije, kao sredstvo obilježavanja životā preminulih, a na taj su način groblja ujedno i mjesta razmišljanja i sjećanja za žive koji ih posjećuju. Groblja su obično usko povezana s vjerskim ili kulturnim tradicijama, a poznata su po svom mirnom i spokojnom ozračju. U biblijsko su se vrijeme u židovskom ambijentu – u skladu s njihovim zakonom na temelju njihovog vjerovanja – groblja nalazila izvan gradskih zidina kako doticaj s mrtvim ne bi onečistio zemlju i one žive u gradu. Danas se, međutim, groblja uglavnom nalaze u neposrednoj blizini vjerskih institucija i građevina unutar urbanih područja.

Uporaba: Groblja se primarno koriste za pojedinačne ili obiteljske ukope. Ona pružaju posljednje zemaljsko počivalište za pokojnike te ujedno stvaraju prikladan prostor za obitelji i prijatelje na kojemu odaju počast svojim preminulima.

Nekropola: prostrani i kompleksni grad mrtvih

Podrijetlo i definicija riječi: Izraz nekropola također je grčkog podrijetla, nekropolis (νεκρόπολις), a u leksik hrvatskog jezika, kao i u leksike ostalih modernih jezika (njemački Nekropolis, engleski necropolis, francuski nécropole, itd.), ušao je ili uz posredovanje kasnog latinskog izraza necropolis ili pak izravno iz grčkog jezika. Kao složenica potječe od pridjeva nekros (νεκρός), značenja „mrtav“, i imenice polis (πόλις), značenja „grad“, pa se stoga prevodi kao „grad mrtvih“. Za razliku od koncepta grobljā, nekropole se odlikuju mnogo većim razmjerima, obuhvaćaju velike arhitektonske komplekse posvećene ukopima i komemoracijama te tako pretpostavljaju i podrazumijevaju daleko složenije i opsežnije prostorno planiranje i uređenje. I dok se izraz nekropola najčešće koristi za drevna mjesta (primjerice, za drevni grad Hierapolis u Turskoj), u viktorijansko je doba on oživljen te primijenjen i na velika gradska groblja (primjerice, na groblje u Glasgowu), upravo zbog njihove kompleksne organizacije.

Karakteristike: Nekropole svojom složenošću uvelike nadilaze nanizane pojedinačne grobove grobljā – to su opsežni, prostrani i razrađeni pogrebni lokaliteti koji mogu uključivati grobnice, mauzoleje i razne strukture različitih veličina i arhitektonske složenosti. Drevni pogrebni običaji i vjerovanja o zagrobnom životu, na kojima su se ti običaji temeljili, tijekom povijesti su doveli do izgradnje golemih nekropola kako bi se osigurali i opskrbili mrtvi na onom svijetu. Nekropole se stoga mogu pronaći u drevnim civilizacijama diljem svijeta, od piramida u Egiptu do katakombi u Rimu. Često su građene u blizini važnih središta raznih civilizacija, a uglavnom se nalaze izvan gradskih zidina, pa je tako nekropola kao „grad mrtvih“ fizički odvojena od grada kao „grada živih“. Primjerice, u drevnom su Egiptu nekropole često bile smještene s druge strane rijeke Nil nasuprot gradovima i na taj im način bile simbolički suprotstavljene, kao što je to slučaj s Tebom (drevni grad Teba s hramskim kompleksima Luxor i Karnak je na istočnoj strani Nila, a Tebanska nekropola s Dolinom kraljeva na zapadnoj). Osim toga, nekropole odražavaju i ističu društvene i kulturne vrijednosti svojeg prostora i vremena – izvornog ambijentalnog konteksta u kojemu nastaju i razvijaju se određena vjerovanja iz kojih potom proizlaze i određene prakse – s razrađenim monumentalnim grobnicama za kraljevske obitelji, visoke dužnosnike ili cijenjene pojedince. Zbog toga su, kao kakav nepresušan izvor, nekropole danas jedno od glavnih arheoloških lokaliteta za istraživanje i proučavanje drevnih civilizacija.

Uporaba: Nekropole nisu samo mjesta za pokapanje – one jasno odražavaju čitavu zajednicu preminulih, zajednicu kojoj su ti pokojnici za svojeg zemaljskog života pripadali. Redovito su se sastojale od nekoliko zona korištenih u različito vrijeme tijekom razdoblja od nekoliko stoljeća i smatrane su svetim mjestima u najužem i najstrožem smislu, poput hramova. Osim što su bile mjesta ukopa, nekropole su također bile i mjesta održavanja vjerskih ceremonija, festivala i rituala u čast pokojnikā sa za to predviđenim sakralnim građevinama.

Zaključna usporedba

Iako i groblja i nekropole služe kao posljednja počivališta, međusobno se razlikuju po opsegu, namjeni i kulturnom značaju. S jedne strane, groblja kao utočišta sjećanjā nude osobni i intimni prostor za pojedinačne ukope, njegujući time duhovnu vezu između živih i njihovih voljenih preminulih u mirnom i spokojnom ambijentu. S druge strane, nekropole kao gradovi mrtvih na jednoj višoj razini prostornog planiranja i uređenja pružaju jednu sveobuhvatnu viziju komemoracije pokojnikā, odražavajući pritom mnogo širu kulturnu, povijesnu i arhitektonsku baštinu određenog društva konkretnog vremena i prostora. Razumijevanje nijansiranih razlika između ovih pojmova u arheologiji omogućuje nam više i bolje cijeniti nadasve bogatu plejadu ljudskih praksi koje pomalo tajanstveno okružuju smrt i sjećanje na pokojne kroz povijest.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.