Gradska uprava Grada Ljubuškog odlučila je podignuti spomenik svim majkama s područja tog grada kao znak zahvale za sve što su učinile za svoju djecu. Autor spomenika je akademski kipar Stjepan Skoko iz Ljubuškog, a spomenik će biti postavljen na mjestu fontane koja se nalazi preko puta zgrade Gradske uprave. Spomenik je izrađen u prirodnoj veličini, a prikazuje majku s troje djece. Jedno će dijete majka držati za desnu ruku, drugo manje dijete držat će knjigu u ruci i sjedit će ispred majke, dok će treće dijete, ono najmanje, biti u njezinom naručju.
Kako donosi portal ljubuški.net, ideja o gradnji spomenika potekla je od pok. Ante Milasa koji je imao dvije godine kada mu je otac 1945. godine poginuo, a njegova majka Anica ostala je udovica s osmero djece. Većinu života Ante je svjedočio o životnim teškoćama i nedaćama s kojima su se susretale njegova majka i ostale heroine iz ljubuškog kraja. O težini tragedije i broju žrtava zorno svjedoče i podaci iz knjige “Spomenica ljubuškim žrtvama” koju je 1998. godine objavilo Općinsko vijeće Ljubuški. Prema tim podacima, u Ljubuškom je bez muževa ostalo 758 žena, a 2.227 djece bez očeva.
Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bili su njihova stvarnost i svakodnevica. Nisu smjele tražiti pomoć niti javno žalovati, a kamoli prosvjedovati zbog stanja u kojem su se nalazile. Njihova djeca nisu smjela govoriti tko im je bio otac, kojoj vojsci je pripadao, gdje je poginuo. Danas njihovi potomci, institucionalno okupljeni oko Udruge potomaka udovica Drugog svjetskog rata i poraća, žele zauvijek otrgnuti od zaborava uspomene na svoje majke.
Ova prešućena priča hrvatskog naroda ne smije pasti u zaborav.
Izradu spomenika su povjerili akademskom kiparu Stjepanu Skoki iz Ljubuškog, a na spomeniku će biti uklesani i stihovi hrvatskih pjesnika koje je odabrao i pripremio Veselko Koroman, hrvatski književnik i pjesnik, također iz Ljubuškog. U idejnom rješenju spomenika uvjetovano je da budu minimalno četiri lika (majka s troje djece) koji će simbolizirati vrijeme žudnje za životom, tihu patnju, ufanje, vjeru i ljubav u Boga. Ova prešućena priča hrvatskog naroda ne smije pasti u zaborav. Spomenik je najmanje što za njih možemo učiniti. To smo im dužni, poručili su iz Udruge potomaka udovica Drugog svjetskog rata i poraća.