Zbornik o Slavku Ježiću zbornik je radova sa znanstvenoga skupa o Slavku Ježiću, koji je održan u Zagrebu i Zadru od 7. do 9. listopada prošle godine (2021.) godine. Uredio ga je prof. dr. sc. Tihomil Maštrović,  a objavio Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, 2022. godine. U Zborniku o Slavku Ježiću, na 657 stranica, objavljen je 31 rad o Slavku Ježiću. Autori radova, između ostalih su, Slobodan Prosperov Novak, Hrvojka Mihanović-Salopek, Ivan Pederin, Mislav Ježić, Cvijeta Pavlović, Pavo Barišić, Tonko Maroević, Sanda Ham, Ana Lederer, Bojan Marotti, Stipe Botica, Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, Dean Slavić, Ernest Fišer i drugi. Zbornik su predstavili urednik Tihomil Maštrović, povjesničari književnosti Slobodan Prosperov Novak i Hrvojka Mihanović-Salopek, kroatistica Lidija Bogović i akademik Mislav Ježić. Prof. Dr. Tihomir Maštrović je, ocijenivši osebujnost Ježićeve znanstvene, prevodilačke, književne i kazališne djelatnosti, rekao da je ovaj Zbornik postao jednom od nezaobilaznih pretpostavka u određivanju Ježićeva mjesta u hrvatskoj filologiji, a napose u književnoj historiografiji.

Slavko Ježić

Istaknuo je da se Slavko Ježić, zahvaljujući svojoj znanstvenoj akribičnosti i savjesnosti te obuhvatnoj zamisli povijesti hrvatske književnosti pokazuje kao veliki i nezaobilazni lik hrvatske filologije. Prof. dr. Slobodan Prosperov Novak u svom izlaganju rekao je da je Slavko Ježić svoju Povijest hrvatske književnosti napisao u okviru narodne povijesti, kako je to sam autor naveo u podnaslovu svoje knjige. Napomenuo je da je Ježić pisac prve sintetski zamišljene cjelovite nacionalne književne povijesti, a da je bila neopravdano zabranjena iako nije politična, jedino je objavljena 1944. u drugom sistemu. Kritizirao je urednika Hrvatske književne enciklopedije, koji je Slavku Ježiću u njoj posvetio nedovoljno prostora s obzirom na njegovo značenje za hrvatsku književnu povijest.

Prosperov Novak na kraju je ocijenio: “Povratak publici Hrvatske književnosti Slavka Ježića napor je da se hrvatski čitatelj vrati ondje gdje ga je istrglo jedno vrijeme, koje je, što namjerno, što nenamjerno, radilo na dokidanju onoga što je lucidni i vrlo akribični Slavko Ježić skromno i savršeno točno nazvao okvirom narodne povijesti.” Dr. Hrvojka Mihanović-Salopek rekla je: “Slavko Ježić istaknuo se kao književni povjesničar, prevodilac s više od deset jezika, antologičar, izdavač kritičkih izdanja hrvatskih pisaca, filolog kroatist, slavist i romanist, kazališni intendant, urednik i priređivač brojnih književnih izdanja. Istaknuo se ne samo kao temeljit znanstvenik, već i vrlo marljiv poticatelj i organizator književnog i kulturnog života, među ostalim poznato je da jedan od utemeljitelja hrvatskoga P. E. N. kluba, član francuskoga P. E. N. kluba, a svojim književno kritičkim osvrtima i prikazima uspostavljao je neprestane paralele i relacije između drugih europskih i hrvatskih književnosti, posebice plodonosno između francuske i hrvatske književnosti. Govorila je o književnim inovacijama u stilu u njegovu romanu, i o književnoj zrelosti njegovih pripovijedaka.”

Akademik Mislav Ježić, sin Slavka Ježića, zahvalio je svima na dolasku, uglednicima kao i prijateljima. Rekao je da je ovaj niz o hrvatskim književnim povjesničarima važniji nego što mislimo jer da u vrijeme postmodernizma, kada se često ne vjeruje u objektivnu istinu nego se u povijesti vide samo konstrukti, upozorava mlađe naraštaje kroatista da postoje znanstvenici koji su proučavali tekstove, dokumente i povijesne izvore da utvrde istinu o povijesnim tokovima književnosti. Slavko Ježić nikada nije želio stvarati konstrukte, nego da ga je zanimala samo istina. Motivacija mu je bila otkriti ono što se nije znalo o hrvatskoj književnosti i kulturi i o tome je pisao istinito i cjelovito.  Povijest hrvatske književnosti Slavka Ježića prepuna je informacija. Ona obuhvaća književnost od Bašćanske ploče oko 1100. do 1941. godine, kad je završio svoju Povijest hrvatske književnosti. Vrlo važno mu je bilo staviti sve događaje u povijesni kontekst i u povijesne veze kako bi se bolje razumjelo. Onima koji su tu knjigu negativno etiketirali zbog godine njena izdanja cilj je bio da od nje udalje čitatelje. Smetalo im je da ta knjiga prikazuje cjelovito hrvatsku književnost. Ne dijeli ju na stariju i noviju hrvatsku književnost, nego na niz razdoblja među kojima postoji kontinuitet koji, kako je pokazao, jasno povezuje Hrvatski narodni preporod i književnost 19. stoljeća s ranijim stoljećima. Obuhvatio je i sve krajeve u kojima se je hrvatska književnost stvarala, pa i Bosnu, gdje se npr. Franjevačka književnost 17. i 18. stoljeća ne može odvojiti od one u Dalmaciji i Slavoniji jer i među njima postoji granicama neprekinuta povezanost u djelovanju i stvaralaštvu.

Slavko Ježić

Sve je to smetalo one koji su htjeli nametnuti sliku da je hrvatska književnost u 19. stoljeću imala novi početak kao i susjedna srpska, i da se o njoj smije pisati jedino u republičkim granicama, a ne smiju uključiti hrvatski autori na cijelom prostoru u kojem su ju stvarali. Sve je u knjizi prikazano utemeljeno, znanstveno, bez političkih, a pogotovo ideoloških tendencija, ali je one koji su je prešućivali ili odbacivali smetala upravo znanstvena istina koja čak i ne govori iz usta povjesničara književnosti, nego iz dokumenata i izvora.

Slavko Ježić rođen je 1895. u Dubravi kraj Čazme, a preminuo 1969. u Zagrebu (odnosno, slučajno, u Stubičkim Toplicama). Bio je kroatist, slavist, romanist, hrvatski književni povjesničar, povjesničar francuske književnosti, antologičar, književnik i prevoditelj. Studij romanistike i slavistike završio je u Beču gdje je 1916. doktorirao tezom o Franu Krsti Frankopanu.

Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, Osijeku, ravnatelj nakladničke kuće Minerva, intendant Hrvatskoga kazališta u Zagrebu, nadstojnik Odsjeka za književnost i umjetnost Ministarstva narodne prosvjete, profesor hrvatske književnosti na Visokoj pedagoškoj školi i francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti Povijest hrvatske književnosti od početaka do danas 1100.-1941. (1944., drugo izdanje 1993.), kao i prve povijesti francuske književnosti u Hrvata – Francuska književnost do kraja klasičnog doba (1928.).

Uredio je kritičko izdanje Sabranih djela A. Šenoe, te sabrana djela V. Jagića, V. Novaka, F. K. Frankopana, M. Mažuranića, S. Vraza, I. Mažuranića, D. Demetra, S. S. Kranjčevića, A. Nemčića i M. Begovića. Priredio je više antologija (Izbor iz francuske poezije, 1924., Ilirska antologija 1934., Francuska lirika, 1941; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća, 1955; Antologija svjetske lirike, s G. Krklecom, 1957. i 1965.). Pisao je o književnosti (Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda, 1935.) i kazalištu (Problemi Hrvatskog narodnog kazališta, 1940.). Objavio je roman Brak male Ra (1923.), zbirku pjesama Somnia vitae (1933.), knjigu stihova za djecu Dodo i Buco (1943.) i novele Život u sjeni (1943.). Prevodio je s više jezika, osobito s francuskoga (djela E. Rostanda, F. Villona, Molièrea, La Fontainea, H. de Balzaca, G. de Maupassanta, R. Rollanda i dr.), a prevodio je i s hrvatskoga na njemački i francuski.