Budi dio naše mreže

Razgovor s udovicom i kćeri Ante Starčevića, umjetnika kojega je Stepinčeva slika stajala zatvorske kazne

Uz Ivu Dulčića, Zlatka Šulentića, Brunu Bulića i mlađega Josipa Botterija Dinija Starčević je jedan od rijetkih umjetnika koji je potpuno posvećen sakralnom stvaralaštvu, karakterizira likovno stvaralaštvo Ante Starčevića u monografiji o njemu "Ljepota u tajni" (2007.) Hrvojka Mihanović-Salopek. O životu i djelu ovog iznimno talentiranog umjetnika razgovarali smo s njegovom udovicom Marijom i kćerkom Anamarijom Starčević.

/ Diana Tikvić, Marija Pandžić

Kipar, slikar i grafičar Ante Starčević, preminuo je 2. studenoga 2007. u 74. godini života. Rođen je u Zagrebu 1933., a kiparstvo je završio 1957. na ALU u Zagrebu u klasi Frane Kršinića.

Zaokupljale su ga brojne teme – od ljudskog tijela i portreta do simboličko-domoljubnih i religioznih motiva. “Uz Ivu Dulčića, Zlatka Šulentića, Brunu Bulića i mlađeg Josipa Botterija Dinija, Starčević je jedan od rijetkih umjetnika koji je potpuno posvećen sakralnom stvaralaštvu”, zapisala je u uvodu monografije “Ante Starčević: kipar, slikar, grafičar”, koju je 2007. godine objavila Kršćanska sadašnjost, priređivačica Hrvojka Mihanović Salopek. Unutar sakralnog ciklusa niknuli su brojni kapitalni Starčevićevi radovi, među kojima brončani lik bl. Ozane Kotorske u dubrovačkom dominikanskom samostanu, reljef vratnica krstionice šibenske katedrale, reljef bl. Augustina Kažotića u Trogiru, skulptura Pokrštenje Hrvata u Kočerinu kod Širokog Brijega, biste priora vranskih Ivana Paližne i Petra Berislavića u zagrebačkoj katedrali, lik sv. Josipa u istoimenoj crkvi u Karlovcu, likovi sv. Vida i sv. Martina u Pitomači, lik bl. Ivana Merza rađen za Domus croata u Rimu, osma postaja Kalvarije na Mariji Bistrici te brojni kipovi i reljefi likova sv. Franje, Bogorodice, Krista i Križnog puta.

Serija mozaika i vitraja za crkve upotpunjuje Starčevićeve domete na području sakralnog stvaralaštva: život sv. Franje u vitražima franjevačke crkve u Čapljini, vitraži u kapelici u Peščenici kraj Vilnice u Hrvatskom zagorju, mozaik bl. Marka Križevčanina u istoimenoj crkvi u Zagrebu, mozaik sv. Leopolda Mandića i sv. Nikole Tavelića na Širokom Brijegu, mozaik Don Bosca u salezijanskoj crkvi u Zagrebu, mozaik hrvatskih velikana i vladara u crkvi Sv. Mihovila u Stražemanu, mozaik Sv. obitelji u istoimenoj crkvi u Vinjanima Gornjim, mozaik Krista Kralja u istoimenoj crkvi u Rešetarima kraj Nove Gradiške te impozantni granitni mozaik sv. Franje Asiškog u dužini 24 metra na pročelju crkve u Kočerinu.

Povezanost uz život, lik i portretiranje kardinala Alojzija Stepinca imali su svoj poseban odraz na kiparevu sudbinu i svjetonazor. Starčević je kardinala Stepinca upoznao još kao dječak i primio od njega za uspomenu na dar uskrsnu pisanicu. Nakon tog događaja zapamtio je veliku tugu svoga oca, nekadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Mate Vene Starčevića, uzrokovanu viješću o kardinalovoj smrti, kada nastaje prvi Starčevićev portret bl. Alojzija Stepinca. Godine 1981./82. Starčević je za stražemansku crkvu Sv. Mihaela izradio monumentalni mozaik s likovima hrvatskih povijesnih velikana, među kojima je bio i lik kardinala Stepinca. Zbog prisutnosti kardinalova lika, župnik Josip Devčić i Ante Starčević završili su na suđenju, a kipareva sudbina našla se dugi niz godina u nemilosti vladajućih krugova bivše Jugoslavije. Ta događanja nisu pokolebala Starčevićev kršćanski istinoljubivi svjetonazor, već su još intenzivnije usmjerila njegovo stvaralaštvo prema ogromnom polju realizacije sakralnih spomenika. U tom dramatičnom dijelu umjetnikova života oživjelo je drevno geslo prvih kršćana “Sanguis martirum, semen christianorum – Krv mučenika je sjeme kršćana”, ističe Salopek. Starčević je i pisao memoarsku prozu, eseje i pjesme.

O svemu tome za Hrvatsku katoličku mrežu svjedočile su udovica Marija i kćer Anamarija Starčević.

Foto: Filip Vukina

Vaš je muž Ante Starčević iz obiteljske loze Ante Starčevića, Oca Domovine. Kako je to utjecalo na oblikovanje stavova i odnosa prema životu Vašeg muža?

Otac moga muža dolazi iz Gospića koji je došao u Zagreb gdje je radio kao sudac. Proglašen je gradonačelnikom 1940. godine. Tako se Ante Starčević rodio kao gradonačelnikov sin. Sve je bilo krasno dok nije došla 1945. i kada je moj svekar bio otpušten iz službe.  Oni su zapravo bili u jednoj teškoj financijskoj krizi. Bili su označeni kao klerofašisti.

Moj suprug odlazio je na vjeronauk u zagrebačku župu Majke Božje Lurdske. Jasno, moj muž je kao dječak doživio razne nevolje. Drugi dječaci znali su ga ‘nalupati’. Nakon što je završio osmoljetku upisao je gimnaziju, kasnije likovnu akademiju. Bio je kod profesora Augustinčića i profesora Kršinića. Nakon diplome odmah je napravio prvu izložbu 1957. prije nego što je otišao u vojsku. U vojsci se nekako snalazio. Ondje baš nije bilo idealno, tamo je dobio upalu pluća te je mjesec dana proveo u bolnici u Sarajevu.

Kad se vratio iz vojske bio je u dilemi hoće li raditi u majstorskoj radionici kao većina njegovih kolega. Međutim, uvidio je da će mu biti najbolje ako bude samostalan. Kod kuće je imao svoj mali atelje i to vrlo skroman, na tavanu.  Za svakodnevni kruh zarađivao je na Velesajmu. Bio je dekorater. Tako se zapravo prehranjivao neko vrijeme. U tom intervalu snalaženja mom suprugu došao je znanac iz vojske koji je bio svećenik. Taj svećenik mu je rekao za jedan posao, trebalo je napraviti sakralni kip za župu Srce Isusovo u Novom Selu pored Slavonskog Broda. Tako je počeo njegov umjetnički rad, a to je bilo prvo njegovo sakralno djelo. Puno je radio i druge poslove. Među ostalim je i projektirao razne objekte. Primjerice crkvu Marka Križevčanina u Selskoj je dovršio. Uz to što je crkvu do kraja projektirao, Ante je napravio u mozaik posvećen svetom Marku Križevčaninu, prekrasno raspelo i krstionicu.

Foto: Filip Vukina

Kako je Ante Starčević nalazio svoju inspiraciju za sakralno stvaralaštvo?

Od malih nogu bio je vezan za župu Majke Božje Lurdske i tu je sigurno jako dobro naučio Katekizam Katoličke Crkve i osnove vjere. U svom srcu bio je duboki vjernik. Čak mu je bilo omogućeno da ide u Fatimu. Cijeli život je sa sobom na putovanjima nosio kipić Gospe Fatimske te nije donosio ni jednu odluku prije nego što je uzeo taj kipić u ruke i zamolio je za pomoć da ga osnaži kod njegove odluke. Imao je duboko urođenu vjeru.

Bl. Alojzije Stepinac / Foto: Filip Vukina

Ante Starčević osobito je bio povezan s blaženim kardinalom Alojzijom Stepincem kojeg je i upoznao.

Naime, kad je moj muž imao šest godina onda ga je njegov otac kao gradonačelnik poveo sa sobom na čestitanje Uskrsa kod kardinala Stepinca. Ondje su bile i pisanice i kardinal Stepinac rekao je da se idu malo igrati te je mom mužu dao jaje te su se lupali jajima. Nažalost moj muž je uvijek gubio. Na kraju igre kardinal Stepinac je rekao mom mužu da je normalno da gubi jer je njegovo jaje drveno. Još uvijek danas imamo sačuvano to drveno jaje. Naš život je posebno obilježila tragedija kad je 1960. godine preminuo kardinal Alojzije Stepinac. Na taj dan otac od mog muža došao je u suzama. Moj muž je na te riječi napravio bistu blaženog kardinala koju danas još uvijek čuvamo. Cijela naša obitelj jako je emotivna vezana na kardinala. Obiteljsko jako štujemo sv. Leopolda Mandića i blaženog Ivana Merza.

Bl. Alojzije Stepinac – djelo kipara Ante Starčevića / Foto: Filip Vukina

Starčević je u svojim sjećanjima bilježio veliku tugu svoga oca, nekadašnjega zagrebačkoga gradonačelnika Mate Vene Starčevića, na vijest o kardinalovoj smrti. Tada je i nastao prvi portret bl. Alojzija. Godine 1981. i 1982. za crkvu sv. Mihaela u Stražemanu izradio je, među ostalima, likove Ivana Merza i kardinala Stepinca. Zbog toga su on i župnik Josip Devčić završili na suđenju – dobio je najprije godinu dana zatvora, a onda dvije godine uvjetno. Kako se Vaš muž odnosio prema tom razdoblju?

Moj muž bio je automatski izguran iz umjetničkih krugova. Nije više bio u mogućnosti sudjelovati na skupnim ni na samostalnim izložbama. Potpuno su ga izbacili iz društva jer je potretirao zločinca. Tek kad je došla Hrvatska početkom 90-ih prošlog stoljeća vratio se u umjetničke krugove. Tih desetak godina smo se mučili, ali i ja sam bila u radnom odnosu. No, moj muž iako nije radio kao umjetnik, uvijek je nalazio neki posao, primjerice bavio se projektiranjem kao što sam već spomenula. Nije bilo idealno, ali smo preživljavali.

U crkvi sv. Mihaela u Stražemanu / Foto: Filip Vukina

Kako je izgledao Vaš bračni život?

Moj muž je bio jako obiteljski nastrojen. U prvom redu bio je naklonjen svojoj majci te je općenito imao veliko poštovanje prema ženi. Tijekom braka nije bilo nikakvih nesporazuma. Iskazivao je veliku ljubav prema djeci. Prije braka su mi govorili jesam li sigurna da se hoću udati za njega jer je bio na glasu kao veliki zavodnik, a ja sam bila dosta povučena. Govorili su mi da nećemo biti dugo u braku jer da će on naći neku drugu. Međutim, on je je stvarno bio savršen muž. Za njega je bila svetinja njegova dom, njegova žena i troje djece.

Fotografija s vjenčanja bračnog para Starčević / Foto: Filip Vukina

Kako su djeca živjela uz oca umjetnika?

Nije bilo lako. Djeca su se bojala beživotnih figura koja su bila stalno prisutna u kući. Teško im je bilo prihvatiti da tata mora raditi preko noći. Oni kad su išli rano u školu, on ih nije pratio jer je volio odspavati. Definitivno nisu imali klasični građanski odgoj, ali uistinu su voljeli svog oca. Znao je zaboraviti i na jelo i na vrijeme. Nije bilo baš romantično živjeti s umjetnikom, ali on je stvarno volio svoju djecu.

Spomenuli ste da se djeca bojala tih djela. Postoji li nešto što Vam je posebno priraslo srcu od njegovih djela, jer, vidjeli smo, i Vaš je portret napravio?

Pa teško bih mogla reći, ali najviše mi je zapravo prirasla srcu statua kardinala Stepinca. To mi je možda najbliže. Znate, nekako smo to stvarno duboko proživjeli i njegov život i suđenje. Slušajte, ja sam išla u gimnaziju, kad je bilo to suđenje. Ja isto dolazim iz katoličke obitelji i to je bila za nas jedna stvarno velika drama. Moja mama je bila užasno socijalno angažirana. Tako je ona skupila jednu malu četu od 420 žena koje su išle Bakariću tražiti pomilovanje i tako dalje. Dakle, još prije moje udaje, mi smo nekako jako sudjelovali u patnjama kardinala Stepinca. A što se tiče stvaralačkog rada mog muža, ja sam stvarno bila izuzetno ganuta kad je napravio tu figuru. To je bilo onako, baš blagoslov Božji, kad je došlo u našu kuću.

Ne možemo Vašeg supruga, po njegovom načinu rada i svim njegovim djelima, staviti u neku određenu ladicu jer imao je zapravo jako puno izričaja? S čime je sve radio, što je sve stvarao?

Čitav spektar stvaralačkih mogućnosti on je prošao. Počevši od te gline i bronce, radio je u mozaiku, onda je radio i keramiku, pa i u pleksiglasu jednu posebnu vrstu, dakle crtanje na svili i onda se to kaširalo u plastici i tako je dobio jednu posebnu tehniku za vitraje. Onda je radio vitraje u staklu. Imamo nekoliko crkava koje su tako dekorirane.

Sveti Leopold Bogdan Mandić, djelo Ante Starevića, gipsani odljev / Foto: Filip Vukina

Što biste poručili generacijama, mladima koji dolaze? Tko je bio Ante Starčević? Tko je bio Vaš suprug?

Za mene najbolji čovjek. Imao je beskrajnu dobrotu, a isto tako jednu dječju dušu. On je bio korpulentan, jako visok i jak, ali zapravo je, u tom velikom tijelu bilo jedno veliko dijete. Bio je prostodušan. Strašno je vjerovao. Mislim, možda je ipak to da je odrastao u jednoj sređenoj obitelji, znate, i u ranom djetinjstvu nikad nije nailazio na neke velike zloće, valjda je to sačuvao u djetinjstvu i nije se morao baš ono grčevito, lavovski boriti za nešto. Uvijek je nekako mislio, pa ne, bit će to dobro, on je dobar čovjek… Jer puno ljudi pod noge mu je bacalo klipove. Htjeli su ga uvrijediti i poniziti. Ali on je uvijek tražio opravdanje za druge ljude. Bio je baš prostodušan i dobar čovjek.

Ante Starčević – autoportret / Foto: Filip Vukina

Možda smo nešto propustili pitati, a želite nam poručiti, što mislite da je važno izdvojiti iz njegovog života?

Pa ne, jedino to da se stvarno nije obazirao na te klevete o njemu. Kako je stjecajem okolnosti propala ta stara Jugoslavija, a bilo je u novinama puno negativnih kritika na njegove radove, došao je jedan novinar i rekao mu: „Znaš, Ante, neki tvoji kolege su govorili protiv tebe.” On bi na to samo rekao da ne može vjerovati, pa što bi oni mogli imati protiv njega. A da bi na neki način ispravili tu nepravdu, za ono što im je promaknulo ili što je pod sugestijom bilo napisano, Večernji list je napokon na duplerici lijepo prezentirao njegova djela.

Razgovarali smo i s kćerkom, Anamarijom Starčević Štambuk.

Razgovor s Anamarijom Starčević Štambuk / Foto: Filip Vukina

S obzirom da je Vaša majka spomenula da ste se kao djeca bojali tatinih djela, što pamtite, koje uspomene nosite iz djetinjstva?

Moram reći da sam bila jako, jako živo i vrlo nestašno dijete, uvijek u pokretu, tako da je to bilo uvijek nekakav duel mene i tih kipova koje je otac radio. Često je radio te kipove i po noći. Često je morao predati kip, ili za izložbu, ili za prodaju ili za maketu ili će doći investitori koji će pogledati… A ja, živo dijete, željno igre, željno svakodnevnog života, željno gibanja i kretanja, znao se dogoditi baš neugodni incident. Trebali su doći ljudi po kip, a ja sam potrčala i razbila taj kip i ljudi nisu imali po što doći, niti što vidjeti.

Također, željni smo bili oca u svakom pogledu, da to bude naš otac, da on bude s nama, a i on je to srcem želio, ali profesija je njega isto odvlačila i to je bio uvijek nekakav duel, bitka između nas i njegovih djela, jer su to bila također njegova djeca.

Ante i Anamarija Starčević / Foto: Filip Vukina

A kako je reagirao na takve nezgode?

A možete zamisliti. Ako uložite dane i mjesece u jedan rad, da dođete do jednog gotovog umjetničkog djela i u taj čas vam to pred vašim očima nestane, to neponovljivo umjetničko djelo… Morao je ponavljati. A druga izvedba je druga izvedba. Osim toga, to su stvarno velika monumentalna djela, Srce Isusovo…

Mislim, simbolika kršćanstva nije lagana. Kršćanstvo nije poezija, ona nosi svoju tjeskobe i boli. Kad je radio Pieta, trebalo je živjeti s tim, proživljavati to.

A dječje oči to vide drugačije, na poseban način. Tako da smo mi stalno imali propitivanje… Nismo imali, onu sliku kuće i života, samo neki slatkiši, bomboni, nego su se u našoj kući uvijek vodili razgovori o brojnim kršćanskim temama, koje su iznjedrile očev rad. Ali ne samo kršćanske teme, nego i svjetovne, njegovo promišljenje i života i smrti. On nije samo o tome stvarao kipove, nego je i pisao pjesme i eseje, duboko je to promišljao. I često je njegov izraz nije bio onaj koji bi on zapravo želio, uvijek je htio više. I tu je bio u sukob u njemu. Njemu stvaralaštvo nije bilo lako i poetično, a tu težinu smo i mi djeca dosta osjećali.

Ante i Anamarija Starčević / Foto: Filip Vukina

To je zapravo nevjerojatna prilika biti uz nekoga dok stvara nešto iz inspiracije i poticaja. Što pamtite, je li Vam govorio o toj motivaciji iz koje stvara neko djelo?

Ne, ne. Umjetnost je bila ono što je njega obuhvatilo. Ali, kako je napisao u svojoj pjesmi „to je jedno prokletstvo koje me je uzelo i od djece i obitelji i koje me vuče u svoj svijet”. Mi smo za njega bili realnost, koja ga je vukla u realnost. I ta stalna borba između njegovog stvaralašta koje ga vuče, i realnosti koju preživljavamo, to je bio jedan dualizam. Tako da o umjetnosti, on s nama nije govorio. Ono što smo uhvatili, što smo slušali, to su sve bile naše slutnje.

Možda u tome leži i razlog zašto smo se bojali njegovih djela… to je bio njegov doživljaj, njegova ekspresija, njegov život… A trebalo je pomiriti tu svakodnevnicu i borbu za goli život, jer je nama otac dao sve, baš sve, zaista u svakom pogledu jer je skrbio o nama, a ne samo o nama, nego o široj zajednici, mnogi su ljudi našli utočište kod našeg oca…

Dakle, trebalo je priskrbiti i materijalna dobra i ta bitka između realnog života, plaćanja računa i umjetničkog stvaranja, njemu je stvaralo osobitu težinu i mi smo je osjećali.

Kao djeca, sasvim sigurno ste i vi ste mislili – da barem tata ne mora stvarati. A kako ste kao odrasli ljudi gledali na to?

Sasvim sigurno sada ga gledamo drugim očima. I sad kad ga nema, fali nam svaki dan sve više. Neki kažu da pomalo bol prestaje. Ne, nama ne prestaje, nego raste, jer uvijek krenu oni razgovori o njegovim djelima, zašto nismo bili prisutni, zašto ne znamo gdje su tatina djela, ne znamo ih sve popisati, puno, puno toga ne znamo i još želimo istražiti, ali i naša životna svakodnevnica traži da je moramo živjeti. A to je tata i želio – da živimo svoje živote.

Foto: Filip Vukina

Možete li nešto izdvojiti iz njegovog opusa što je Vama posebno drago?

Ako stavimo sa strane taj njegov veliki sakralni opus, ono što sam ja na neki način, a moja sestra osobito, voljela to je možda njegovo stvaranje u drvu. Još kao mladić zavolio je drvo i imao je nevjerojatnu imaginaciju, talent za oblikovanje drva. I mogu reći da bio među prvim hrvatskim kiparima koncem 50-ih godina, naime, dok je još studirao kiparstvo stvorio je jednu specijalnu svoju formu i oblikovao mnogo mnogo stvari u drvu.Kako ga je život gonio u praktične sfere, više se posećivao raditi ono što će biti i plaćeno, da može od toga živjeti, na neki način je zapostavio tu svoju ljubav i znam da je pred kraj života imao želju vratiti se drvu. Tome se više nije mogao vratiti, ali u opusu ima 30-ak njegovih skulptura u drvu, meni najdražih njegovih radova.

Vidjeli smo i njegov autoportret, portret vaše majke i vaše sestre. Zanimljivo je kako umjetnik radi autoportret, je li to nešto što ga vjerodostojno prikazuje, ili je to neka njegova vizija njega samog?

Pa ne mogu to prosuditi točno. Ali, on je dosta radio u nekoliko svojih životnih etapa. Mislim da ima jedno šest-sedam njegovih autoportreta i kao medalja i kao bista i kao crteža. Želio je sebe prikazati kao jednu svoju mijenu, jedno ljudsko mijenjanje, ne samo fizičko, nego je duhovno i intelektualno mijenjanje i promišljanje, tako da je to odraz trenutačnog stanja i njegovog unutarnjeg viđenja sebe.

Rekli ste kako se vaš otac neprestano morao vraćati u realnost, a to je činio uz pomoć vas, svoje obitelji. Što poručiti, kako napraviti tu distinkciju između onoga što nam je Bog dao, tog talenta u kojem se dajemo i ovog, realnog života?

Jedino, mislim, pouzdanjem u Gospodina. On je sidro naše i jedino kroz to sidro možemo možemo naći taj put, istinu i život. Tako je i tata vodio život.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja