Slijepi ljudi su također ljudi, hodaju, plivaju, putuju, voze bicikl (dobro, auto ne, ali to je više zbog smanjenog budžeta, a manje zbog smanjenih sposobnosti). Slijepi ljudi čitaju, pišu, govore i kažu: gledala sam, vidio sam…

Riječ je o knjizi putopisa koje je Mirjana Mrkela objavljivala u dvomjesečniku za slijepe “Riječ slijepih”. Zajedno s kćeri putovala je po hrvatskim gradovima od Dubrovnika do Osijeka i Vukovara, a svoje dojmove sabrala u dvadesetak priča. Posebno je izdvojila putovanje na Silbu. “Ovdje se vide dojmovi slijepe osobe koji su vrlo transparetno opisani. Najprije u utrobi trajekta, kao u nekoj limenoj kutiji. Kako kaže pjesma ‘pomorac sam majko u modrom grobu’ tako sam i ja osjetila tu nemoć. A i na Silbi sam osjetila ljepotu tog otoka na jedan svoj način i to sam opisala”, kaže Mirjana Mrkela i dodaje:

“Može biti zanimljivo slijepim ljudima, ali i onima koji bi željeli znati kako slijepi ljudi razmišljaju.”

Čitatelji knjige “Putovanje na slijepo” saznat će primjerice,  kako izgleda Dubrovnik u očima slijepe književnice. A ako vas zanima kako slijepi ljudi pišu – evo što kaže popularna Zadranka koja je među ostalim, objavila zbirku poezije ‘Ljubavne pjesme’ i roman ‘Dragi Olivere’ za koji je nagrađena nagradom ‘Grigor Vitez’. “Imam računalo, sada već laptop, s tipkovnicom kojom se služim umjesto miša, s tim da imam ugrađeni program. Sad se ti programi po svijetu besplatno skidaju, donedavno se to jako puno plaćalo, ali da bi to sve funkcioniralo neke dodatke ipak treba kupiti. To je govorni program, čitač ekrana koji mi čita. Ono što vi vidite na zaslonu meni robot čita.” Mirjana Mrkela kaže da bi svaki dan voljela biti na nekom drugom mjestu. “Volim biti svugdje, takav je moj duh. U tome je moja sloboda i moja sreća.”

“Svima koji se posredstvom ove knjige zapute literarno trasiranim zemljopisnim i duhovnim krajolicima neka je sretan put!” – poziva u pogovoru  knjige “Putovanje naslijepo” Sead Muhamedagić.  Putopis je objavila nakladna kuća Bošković iz Splita.