Kustosica Gregos posebno se osvrnula na vidljivost koju je Grubićev projekt dobio u medijima: ugledni umjetnički časopis Frieze objavio je prije dva dana članak “Najbolje od Venecijanskog bijenala”, koji, među 90 nacionalnih paviljona, izdvaja Hrvatski paviljon uvrstio među 16 ‘must see’ izložbi Bijenala. A po mišljenju povjerenstva Ministarstva kulture, taj projekt između 16 pristiglih na natječaj najpotpunije i najkvalitetnije odgovara na sve razmatrane natječajne kriterije i predstavlja relevantno umjetničko i kustosko promišljanje aktualnosti umjetničke produkcije u suodnosu s društvenom ulogom umjetnosti. Projekt se sastoji od tri foto-eseja i animiranog filma. Kroz njih umjenik prati transformaciju urbanih pejzaža, te javnih i radnih prostora u našem lokalnom okruženju, pod pritiskom krupnog, globalnog kapitala.

Propitujem kako kroz objektiv kamere naći, uhvatiti i sačuvati ljepotu malih stvari, malih kreativnih radnji, humanijeg odnosa čovjeka prema njegovom radu. Najbolje je to vidljivo u drugom eseju naslovljenom „Filigranski pločnik” i tiče se nestanka malih zanatskih radnji.

Projekt je započeo 2006. kada umjetnik otpočinje dokumentirati poslijeratnu, tranzicijsku stvarnost u Hrvatskoj, posebice prelazak iz socijalizma u kapitalizam, s centralne, državno planirane ekonomije na ekonomiju slobodnog tržišta. Projektom se istražuje njegov utjecaj na promjene u stanovanju, urbanom tkivu, javnom prostoru i društvenim odnosima.

“Divlja kuća”, prvi esej propituje promjene u domovima, stanovanju i javnom prostoru nakon privatizacije vlasništva i konsolidacije neoliberalizma u zemlji; fotoesej “Filigranski pločnik” bavi se tradicionalnim zanatima poput lokalnih manufaktura i specijaliziranih radionica, naglašavajući koja su zanimanja preživjela, a koja su iščezla u novim ekonomskim okolnostima. Treći “Dekonstrukcija tvornice” predstavlja niz ugaslih tvornica, monumentalnih podsjetnika na prelazak iz industrijskog u postindustrijsko doba i promijenjene uvjete rada.

Istodobno je to i ambijent Grubićevog kratkometražnog filma Kako se kalio čelik u kojem se prepliću pitanja radničke povijesti, obiteljskih veza i generacijskih promjena, sugerirajući plodonosni potencijal budućih odnosa temeljenih na solidarnosti, zajedničkom društvenom prostoru i kreativnoj suradnji. Film je višestruko nagrađivan, a njegova će nova inačica po prvi puta biti predstavljena u Veneciji.

Grubićev umjetnički projekt čvrsto je usidren u humanističku dimenziju dokumentarne fotografije, spajajući poetiku, politiku i društvenu stvarnost. Projekt za Bijenale proširuje njegov već značajan doprinos društveno angažiranom dokumentarnom radu i očuvanju pamćenja hrvatske arhitektonske povijesti, rada i kulture. Njegov je opseg lokalan, ali i ekumenski, analizirajući promjene pod prijetnjom globalizacije, privatizacije i konsolidacije neoliberalizma. Naposljetku, projekt upućuje na nove situacije koje dolaze na mjesto starih, istodobno nas pozivajući da promislimo buduće načine zamišljanja i nastanjivanja našega svijeta.

Igor Grubić jedan je od najuspješnijih međunarodno priznatih hrvatskih umjetnika. Njegovi radovi obuhvaćaju prostorno-specifične intervencije u javnom prostoru, fotografiju i film. Od 2000. godine djeluje i kao producent te autor dokumentarnih filmova, TV reportaža i društveno angažiranih reklama. Njegove radove otkupio je, među ostalima, i znameniti londonski Tate. Izlagao je u prestižnim prostorima u New Yorku, Berlinu, Istanbulu, Londonu, Beču… Na Venecijanskom bijenalu izlaže svoj projekt ‘Tragovi nestajanja’ od 11. svibnja do 24. studenog.