Slavica Šnur rođena 1962. u Vrbanji, gdje je završila osnovnu školu. Nakon završene srednje škole u Županji, upisala Pravni fakultet u Osjeku, koji je prekinula usred ratnih događanja. Iza sebe ima veliki niz audiovizualnih ostvarenja, na kojima je surađivala kao jedan od autora.

Vrlo malo znamo o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu.

U emisiji Kulturogram, urednice i voditeljice Katarine Varenice tema je bila o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu. Riječ je o filmu “Od toga dana”. Film je ušao u školski kurikulum za osnovne i srednje škole za predmete: Povijest, Hrvatski jezik i Vjeronauk.

Slavica Šnur svojim filmom iznijela je na svjetlo dana žrtve koje su većini javnosti nepoznate. O njihovim sudbinama se rijetko ili nikada govori. Njihovi roditelji su zaboravljeni i često kao civilne žrtve rata.

Šokirala sam se kada sam saznala da je riječ o gotovo 400 ubijene djece u Domovinskom ratu!

“Ja se ne odlučim za film. Tema se odluči za mene. Pronađe me. Slučajno sam u svojoj župi upoznala jednu majku koja je izgubila svoje dijete. Šokiralo me kako ništa ne znam o toj temi. Obično se prilikom rekapitulacija nakon ratnih zbivanja uvijek govori o osvojenom ili izgubljenom teritoriju ili tehnici, što se dobilo ili izgubilo u političkom smislu. Ali, po meni najvažniji i najveći gubitak – gubitak djeteta nikad nije apostrofiran. Šokirala sam se kada sam vidjela da se o gotovo 400 djece. U filmu obrađujem uzraste od 20 mjeseca starosti djeteta do 16 godina. Ta djeca bi sada bila u najpotentnijim godinama. Natalitet nam je sve slabiji. Kada bismo pretpostavili koliko smo samo dobrih ljudi izgubili. Izgubili smo toliko potencijala, a o tome kako njihovi roditelji žive treba vidjeti u filmu”, naglasila je Slavica Šnur.

Foto: Od toga dana.com

Film je ušao u školski kurikulum. To je veliki uspjeh jer je ipak jamstvo da će nove generacije učiti i znati o vršnjacima čije je životne priče upravo Slavica Šnur iznijela na vidjelo dana.

“Ministarstvo znanosti i obrazovanja odobrilo je, na temelju pozitivnog stručnog mišljenja Agencije za odgoj i obrazovanje, korištenje dokumentarnog Filma „Od toga dana…“ u odgojno-obrazovne svrhe u više nastavnih predmeta. Nastavni materijal izradila je naša Vjera Brković, prof. pred. s Odjela za povijest, koja je prihvatila metodološku studiju potrebnu za apliciranje za školski kurikulum zajedno sa kolegicom Martom Bačić, mag. hist.

Da je samo jedno dijete stradalo – previše je, a u Hrvatskoj je u Domovinskom ratu ubijeno njih gotovo 400. O tome kako je pronašla roditelje ubijene djece progovorila je u nastavku.

Foto: Od toga dana.com

Roditelji su mi rekli da ne mogu više otvarati svoje rane i dati da kopamo po nama i na kraju nema nikakvih rezultata.

“Kada sam počela istraživati bilo je jako teško zbog Zakona o osobnim podatcima. Moj kolega Stipe Majić, branitelj s Trpinjske ceste koji je ekranizirao puno ratnih tema, nazvao me i rekao da se u Zadvarju u Dubrovniku održava prvi simpozij o ubijenoj djeci. Sjela sam na avion i tamo upoznala neke od roditelja i neke voditelje udruga civilnih žrtava rata preko kojih sam došla do adresa drugih roditelja i onda je krenulo snimanje”, rekla je i posvjedočila u nastavku da su se roditelji na inicijativu o snimanju tog filma osjećali nepovjerenje i sumnju. “Iznenadila sam se njihovom zatvorenošću i nepovjerenjem. U tom trenutku nisam znala zašto se tako ponašaju, ali kasnije, kada smo se zbližili i stekli povjerenje, rekli su mi da su ih već ranije dvije ili tri ekipe, pa čak i strana ekipa, snimale, ali nikada nisu vidjeli taj film. Rekli su mi da ne mogu više otvarati svoje rane i dati da kopamo po njima, a na kraju nema nikakvih rezultata. Zbog toga su se u početku držali zatvoreno i rezervirano. Kada sam im javila da je film gotov, kao da nisu mogli vjerovati u to. Bili su šokirani i ugodno iznenađeni. Jedna mi je majka prišla, čvrsto me zagrlila i rekla: “Hvala vam, vi ste na sat vremena oživjeli moje dijete!”, posvjedočila je Slavica Šnur.

Foto: Od toga dana.com

“Mislim da čovjek, da se bavi bilo čime, ako nema osobnog angažmana, da je to jalov posao. Pustila sam ljude da interpretiraju priču, ali sam cijelo vrijeme bila emotivna angažirana. Ne znam postoji li osoba koja može biti emotivna distancirana na takvu tragediju. Bez obzira bila ona mama ili ne”, rekla je Šnur.

Slavica Šnur koncipirala je film na način da roditelji predstave svoju djecu, ali to u početku nije bilo lako. Trebalo je vremena da se roditelji otvore.

“Najteži dio mi je u filmu kada sam trebala otvoriti i vratiti roditelje u to vrijeme kada su njihova djeca bila živa i trebali su mi uprizoriti što bolje kakva su ta njihova djeca bila živa. Primjerice, koje su im igračke bile drage, što su voljeli jesti, što ih je ljutilo, njihove prve rečenice.

Kada su počeli pričati o svojoj djeci, vratio bi im se roditeljski sjaj na lice, pa čak i osmijeh.

Trebalo je za to vremena, a kada bi oni ulazili u ta sjećanja, u tom su trenutku bili ponovno roditelji. Omekšale bi im se crte lica, rodio bi se onaj roditeljski sjaj , čak se i nasmiju dok pričaju o svojoj djeci. Neki imaju fotografije, a neki nisu. Jedan je tata imao sliku svog sina, ali je bila loša pa sam je dala retuširati i dati mu na poklon. Rasplakao se primivši je.

Jeste li se zapitali kako ovi roditelji žive trideset godina? Svatko od njih nosi teret grižnje savjesti.

Foto: Od toga dana.com

U drugom dijelu filma roditeljima je pala sjena na lice jer su trebali opisati kako se to dogodilo. Treći dio govori o temi o kojoj nitko ne razmišlja – kako ovi ljudi žive 30 godina! “Svatko od njih nosi sa sobom grižnju savjesti”, rekla je Slavica Šnur.

U filmu nema nikakve mržnje.

“Zanima me postoji li institucija koja se bavi ovim ljudima? Ako mi nećemo dati ruku onome tko je u potrebi danas, nema garancije da se nama slično neće dogoditi. Onda se ne treba pitati zašto smo sami i zašto nam je teško.

Oprost je jedini pravi put!

Osim što ovaj film govori o bolnim temama, u njemu je duboka poruka oprosta. “U filmu nema nikakve mržnje. Nisam kod nikoga od njih to osjetila. Kod nekih se roditelja osjeća vjera koja im je alat koji im daje širinu, ljubav. Fascinirana sam majkom Đure Bokuna koji svjedoči i zahvaljuje što je njezin Đuro na boljem mjestu. Ili Smiljana Baković koja je ostala sama u svojoj tridesetoj godini te moli za te počinitelje i prikazuje misu za njega. Žrtava je više. Žrtva je dijete, taj roditelj, ali i počinitelj. On ne mora biti osuđen, ali on to zna i nosi. Mislim da je i on taoc tog svojeg zla kojeg nosi u sebi”, naglasila je Slavica Šnur.

Foto: Od toga dana.com

Gdje se može pogledati ovaj film?

Film je imao svoju turneju po Hrvatskoj, a nalazi se i u kurikulumu za osnovne i srednje škole. Hrvatskoj televiziji film je ponuđen, ali oni su po treći put tražili rok od devedeset dana da o tome razmisle.

Bizarno je da hrvatsku nacionalnu kuću ne zanima ovaj film.

“Film je u tehničkom i umjetničkom smislu korektan, zadovoljio je sve parametre i bio na 19 svjetskih festivala na kojima je i bio nagrađivan kao najbolji edukativni i dokumentarni u niz kategorija, ali za Hrvatsku televiziju on nije dobar i interesantan”, istaknula je naša današnja gošća, Slavica Šnur.

Dijete svakom roditelju daje gotovo nadljudsku snagu. S gubitkom djeteta ta snaga zauvijek nestaje.

Intencija ovog dokumentarnog filma je dati odgovor na pitanje: Tko su ta djeca? O čemu su maštala? Čemu se radovala? Koja im je bila omiljena igračka i gdje su se vidjela u budućnosti. Ta su djeca postojala. Tužno je da se tih dječjih lica sjećaju samo njihovi roditelji. Mada su svi Oni, na neki način zadužila i nas kao društvo.

Foto: Od toga dana.com

Kako je nositi se s takvom boli? Roditelji koji su izgubili djecu znaju da njihovu bol i gubitak nitko ne može sasvim razumjeti. I to je istina. Ali ono što možemo, je bar saslušati ih i na taj način dati im do znanja da taj silni gubitak nije zaboravljen.

Isto tako, ti ljudi će nam pokazati, koliko je naš život, unatoč svim brigama lijep i popravljiv, i pokazati će nam put do iscjeljenja. A to je OPROST!

Foto: Od toga dana.com