Crkvi Presvetog Srca Isusova papa Pio XII. je 1941., na svetkovinu sv. Ignacija, 31. srpnja, dodijelio naslov bazilike. U buli uzdizanja na naslov „basilica minor” spominje se da crkvu Božji narod s pravom naziva nacionalnim svetištem Srca Isusova, međutim, ne postoji službeni dokument koji bi to potvrdio. Nadbiskup Franjo Kuharić je isusovcima povjerio upravljanje Župom Presvetoga Srca Isusova koju je utemeljio 15. kolovoza 1977., tako je bazilika postala župna crkva.

Bazilika Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu teško je oštećena u potresima 22. ožujka i 29. prosinca 2020. U potresu u ožujku urušilo se više od trećine svoda. Zidovi su napuknuli, a pokrajnje kapele lakše su oštećene. Glavni oltar nije značajnije oštećen kao ni grob bl. Ivana Merza. Budući da su orgulje na obnovi, izbjegnuta je velika šteta koja bi nastala njihovim oštećenjem.

U potresu u prosincu nastala su nova oštećenja na svodu te zidovima i svodu pjevališta. Vidljive su pukotine i na zvonicima te na pročelju.

Nakon pregleda oštećenja Ministarstvo kulture izvijestilo je da je u bazilici potrebno ukloniti labilne dijelove te rekonstruirati svod prema izvornom stanju, na klasičan način, opekom, uz eventualna neinvazivna ojačanja za slučaj potresa. Ojačanja zvonika potrebno je napraviti tako da se izbjegne njihovo rušenje. Potrebno je obnoviti i pokrov građevine kao i pročelje, čija je obnova bila u planu i prije potresa.

Povijest bazilike Presvetog Srca Isusova

Bazilika Presvetoga Srca Isusova nalazi se u Donjem gradu u Zagrebu. Uz nju je rezidencija Družbe Isusove koja je crkvu i podigla. Sredstvima iz zaklade biskupa Haulika 1898. kupljeno je zemljište u Palmotićevoj ulici za gradnju nove isusovačke rezidencije i crkve. Nacrte je izradio arhitekt Janko Holjac, kasniji zagrebački gradonačelnik.

Crkva je, iako ne sasvim dovršena, blagoslovljena 15. prosinca 1902. godine. Površinom od oko 830 metara kvadratnih to je poslije katedrale bila najveća zagrebačka crkva.

Crkva je uskoro postala glasovito hodočasničko mjesto u čast Presvetoga Srca Isusova. Unutrašnjost crkve uređivala se naredno desetljeće. Glavni oltar podignut je 1906. godine zahvaljujući darežljivosti nadbiskupa Posilovića. Iste godine na pjevalište su postavljene orgulje. Uređivanje je nastavljeno oslikavanjem i ukrašavanjem unutrašnjosti, postavljanjem propovjedaonice, pričesne klupe, križnoga puta, vitraja i kipova Gospe Lurdske i Gospe Žalosne.

Kulturna baština

Bazilika je podignuta u neobaroknom stilu u spomen na crkvu sv. Katarine na zagrebačkom Gornjem gradu. To je jednobrodna dvoranska građevina s polukružnom apsidom i pokrajnjim kapelama. Pročelje crkve uokvireno je dvama zvonicima. Vrh pročelja ukrašen je kipom Spasitelja od pozlaćenog bakra, kojega je izradio Viktor Rimay. Ispod kipa je zlatni natpis iz posvetne molitve Srcu Isusovom „Tvoji smo, tvoji hoćemo da budemo!”

Visoki glavni oltar od bijelog kamena izradila je Prva lička klesarska udruga po nacrtu Hermana Bolléa. Oltarnu palu naslikao je bečki slikar Josef Aleksius Kastner. Pored nje su kipovi sv. Ivana apostola i sv. Margarete Marije Alacoque. Ponad slike je zlatni natpis „Gle srce što je toliko ljubilo”. Na vrhu oltara je mramorni križ ukrašen draguljima, a ispod njega mramorni reljef s Jaganjcem Božjim iznad kojega je zlatni natpis „Evo Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta”.

Oltarna slika Srca Isusovog

U bočnim južnim kapelama postavljeni su polikromirani pozlaćeni drveni oltari sv. Josipa, sv. Franje Ksaverskoga, sv. Alojzija Gonzage i sv. Jurja, a u sjevernim Blažene Djevice Marije, sv. Ignacija Loyolskog, Svetog Anđela Čuvara i sv. Ivana Nepomuka u neorenesansnoj i neobaroknoj stilizaciji.

Zidne slike prikazuju apostola Pavla, crkvene naučitelje sv. Bazilija, Augustina, Bernarda, Tomu Akvinskog, Bonaventuru, Franju Saleškoga, Alfonsa Liguorija i Petra Kanizija te Marka Krizina. Pri samom vrhu svetišta prikazani su Bog Otac, Noina korablja i Kovčeg zavjeta te Posljednja večera. Na slavoluku je natpis iz Novoga Zavjeta „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni”. Dvanaest oslikanih prozora djelo su radionice Alberta Neuhausera iz Innsbrucka. Orgulje je 1905. godine izradila radionica Rieger iz Jägerndorfa.

Posljednje počivalište bl. Ivana Merza

U bazilici se nalazi grob bl. Ivana Merza koji je posljednjih šest godina života stanovao u blizini te je u baziliku redovito dolazio na sv. misu. Središte njegove duhovnosti bilo je svakodnevno sudjelovanje na misi i pričest u bazilici Presvetoga Srca Isusova. Svaki dan bl. Ivan je razmatrao tri četvrt sata, kako je sam zapisao. Posebno je naglašavao potrebu liturgijskog razmatranja o misnim čitanjima dana. Krunicu Bl. Djevice Marije je molio svaki dan, a posebno ju je zavolio nakon posjeta Lurdu. Sam kaže da mu je, uz euharistiju, ona od tada postala drugi najbolji prijatelj.

Adoracija pred Presvetim Sakramentom bila mu je posebno draga pobožnost. Mnogi su bivali potaknuti na dublje štovanje euharistije kad bi vidjeli kako bl. Ivan s mnogo poštovanja čini poklon pred Presvetim ili kleči u dubokoj sabranosti pred Svetohraništem. Ovako je to izrazio njegov prijatelj: „Tko bi se s Merzom našao u crkvi, taj je gledajući ga osjetio stvarnu prisutnost Božju. Jer njegov je poklek bio tako pun poniznosti, poštovanja i srca, da je upućivao na prisutnost svetog, čistog, pravednog, beskonačnoga Božanstva, pred kojim se mora pasti na koljena i dati svu dušu kao što je činio i on.“

Grob bl. Ivana Merza

Nakon smrti 10. svibnja 1928. tijelo Ivana Merza je pokopano na Mirogoju, a 1977. preneseno je u baziliku. Ondje je pokopano u pokrajnjoj kapeli blizu mjesta na kojem je redovito klečao tijekom mise. Papa Ivan Pavao II. ga je 22. lipnja 2003. u Banja Luci proglasio blaženim.