Budi dio naše mreže

MARIJA SEKELEZ Žene ni u najtežim trenucima nisu prestajale stvarati - to je Božji dar!

U emisiji Kulturogram Hrvatskoga katoličkog radija gostovala je Zagrepčanka godine, nagrađivana glumica i bivša ravnateljica kazališta Žar ptica Marija Sekelez. Pročitajte što je rekla o afirmaciji žena u kulturi i društvu, glumi, redateljskom poslu, o kazalištu Žar ptica, vjeri te brojnim drugim zanimljivim temama.

/ Katarina Varenica

U obrazloženju za nagradu Zagrepčanka godine stoji da Vam je dodijeljena zbog afirmacije žena u kulturi i društvu te popularizaciji kazališta za djecu. Kako Vi osobno doživljavate to priznanje?

Kada sam ja proglašena Zagrepčankom godine, to je bilo prije potresa i bila sam silno ushićena i silno ponosna. Vjerojatno od svih nagrada koje sad dobila, a dobila sam ih dosta, to mi je bila nekako najmilija. Ja sam u Zagreb iz Splita stigla prije 52 godine i Zagreb mi je toliko prirastao i toliko je moj grad da često parafraziram Arsena Dedića pa volim reći Zagreb i ja se volimo javno. Dakle, to je sada i dokazano. Ja sam Zagrebu dala sve i on je meni vratio sve. Znači, kada sam saznala za nagradu bila sam jako uzbuđena i sretna i onda je došao potres i ja sam sve to zaboravila. To je potpuno palo u drugi plan i iščezlo je iz cijelog mog bića jer sam doživjela takav stres i takav šok da se dva mjeseca nisam oporavila. Sad naknadno, kada se sve malo smirilo, kada se živi to “novo normalno” koje je dosta nenormalno, ja doista uživam u tom priznanju i sretna sam zbog njega zato što je iznimno i što se dodjeljuje za sva ta postignuća koja ste nabrojili. Cijeli svoj život bavila sam se time da afirmiram žensko stvaranje, da ga stavim na pijedestal i da dokažem da žene i u najtežim, najstresnijim, najporaznijim životnim situacijama nisu prestajale stvarati. To je Božji dar kojeg dobijete i koji ništa ne može uništiti. Vi njega morate manifestirati, inače ste mrtvi. Bavila sam se afirmacijom stvaralaštva živih žena, živih heroina, ne literarnih. Isadora Duncan, Maria Callas, Marina Cvetajeva, Vesna Parun, Vesna Krmpotić… To je bila niska portreta žena koje su svojim životom, koji je bio iznimno težak, iznimno zahtjevan i koji na talenat nije uzvraćao jednakom mjerom. Imam osjećaj da su one zbog talenta kažnjavane, kako privatno tako i društveno. One su svoj talent morale iskazati, a ja sam to sa scene ponovno posvjedočila da se ne zaboravi, a to je i mene obogatilo. Njihovi životi i njihovo stvaranje su toliko fascinantni, prekrasni, nadahnjujući da sam ja i kao glumica i kao čovjek bila samo na dobitku.

Premijera predstave o dvije Vesne, Marije Sekelez. Foto: Marko Prpić / PIXSELL

Kada čitamo obrazloženje nagrade, jasan nam je ovaj dio “afirmacija kazališta za djecu” jer tamo se zapravo i odgaja buduća kazališna publika, no što je s “afirmacijom žena u kulturi i društvu”? Je li to još uvijek, u 21. stoljeću, potrebno dokazivati? Ako pogledamo našu kulturu imamo velik broj intendantica, redateljica, glumica… Jeste li Vi kao glumica, redateljica, ravnateljica kazališta imali potrebu dokazivati svoju vrijednost kao žena i jeste li u nekoj situaciji možda bili minorizirani u odnosu na Vaše muške kolege?

Vi ste odmah u startu minorizirani. To je neminovno zato što muškarci vladaju svijetom. Valjda neće još zadugo (Smijeh, op. a), ali vjerojatno dok ja budem živjela hoće. Međutim, mi moramo biti mnogo, mnogo puta jače, sposobnije, talentiranije, otpornije da bismo opstale, da bismo bile postavljene na te funkcije jer to su sve strašno iscrpljujuće, strašno zahtjevne funkcije. One ne nude nikakav komoditet, nikakav komfor, a samo žena to može, s tom svojom prirodnom predispozicijom da jednostavno ne odustaje, da bude vučica od svog odrastanja, od svog majčinstva, od svog sestrinstva, da ne odustaje, da izdrži sve što joj stoji na putu i da to uklanja sa svojom snagom, jer snaga žene je nevjerojatna! Mi mislimo da su muškarci snažni. Ne! Žene su mnogo snažnije, mnogo izdržljivije i, za mene, mnogo kreativnije i ta razlika se uočava baš u nedostatku tih muških kandidata. Kada žene dođu na takozvanu vlast, onda one pokažu rezultate koji su uvijek, pogotovo kada je riječ o kazalištu, zapanjujući. Evo i ovi primjeri koje ste naveli, intendantice, ravnateljice… One redaju i repertoarne i financijske uspjehe. Tu nema opravdanja ni za kakvo odstupanje.

Iako ste Zagrepčanka godine niste Zagrepčanka po rođenju, ali već više od pola stoljeća ste u glavnom gradu?

Zato ta nagrada i jest sjajna. Ona se daje za doprinos Zagrebu, ne za rođene Zagrepčane, nego za doprinos Gradu u afirmaciji žena. 52 godine živim u Zagrebu. Rođena sam u Vukovaru, tamo sam živjela četiri godine, onda smo došli u Split jer su moji Dalmatinci i tamo sam živjela ostalih 14 godina. ja pripadam Zagrebu i Zagreb pripada meni. Ne osjećam se nimalo uskraćena. Zagrepčanka godine nije po rođenju. Zagrepčankom se postaje.

31.05.2020., Zagreb – Nagrada Zagrepčanka godine / Foto: Davorin Višnjić / PIXSELL

Zašto se možete poistovjetiti s Arsenovom pjesmom “Djevojka iz moga kraja”?

Taj naš genije Arsen, bio je i moj prijatelj… Kad sam prvi put čula tu pjesmu, pomislila sam:”Pa jesmo mi zajedno putovali u tom vlaku?” On je imao toliko sveobuhvatno iskustvo, on je tome svjedočio jer je i sam bio iz Šibenika, sam je tim vlakovima putovao i gledao te djevojke koje odlaze. I sada se ježim na te stihove. To je nešto sjajno i to je moj mladenački portret. Moj odlazak s 18 godina u nepoznato, ali s nekom naprtnjačom na leđima koju ste dobili odgojem, obrazovanjem… Ona ne da da je slome, otima se i prkosi, eto upravo tako je moj život krenuo. To je jedna antologijska pjesma za moju generaciju i to je Arsen fantastično osjetio i predočio. To će ostati neka moja intimna, mala himna.

Kako je na Vas utjecao dolazak u Zagreb?

Došla sam iz jednog krasnog grada, iz Splita koji je drugi grad po veličini u Hrvatskoj i koji je sjajan po svemu. Nisam, dakle, imala taj sraz nekog malog mjesta ili sela i velikog grada. Ali meni je Zagreb bio izazov koji mi pruža bezbroj mogućnosti bez obzira na svu neimaštinu koja nas je pratila. Ja u tom svom dugogodišnjem djelovanju, do nekog zrelog djelovanja, promijenila 30 podstanarskih soba. To je sve bilo jako naporno i teško, ali kad ste mladi, vi to sve savladate bez trauma, a ako ih i bude, one jako brzo zacijele. Zagreb je grad koji vam pruža afirmaciju i grad koji poštuje vašu privatnost, što u Splitu nije slučaj. A s druge strane u Zagrebu ima puno kazališta, a u to vrijeme u Splitu su bila dva kazališta. Zagreb je kao velegrad pružao more mogućnosti i očekivanja su bila na pragu toga da budu ostvarena, barem u našoj mašti. To afirmiranje je bilo mukotrpno i teško, ali se sve u hodu savladavalo jer smo vidjeli taj neki cilj da će biti ostvaren, ako, naravno, damo sve od sebe.

Rekli ste da ste ste promijenili 30 podstanarskih soba. Znači, bili ste umjetnik slobodnjak i niste radnim odnosom bili vezani za određeno kazalište. Iz današnje perspektive i u današnjem vremenu to se čini gotovo neostvarivo. Kako Vam je to uspjelo?

To je i meni sada fascinantno. Iz iskustva ravnateljice kazališta znam koliko mladih ljudi je dolazilo tražiti posao. Oni nisu mogli zamisliti da sami hodaju okolo, afirmiraju se, glume i od toga žive. Dakle, u moje vrijeme je bilo publike i stalno smo pridobivali novu. Ja sam puno putovala, radila sam atraktivne naslove. To je bilo strašno naporno. Sjećam se kad sam putovala u Australiju s Dorom Duncan da sam putovala sa 100 kg prtljage. To su bilo kostimi, rekviziti, sve za gostovanje u profesionalnom kazalištu. To je bilo one woman show, nešto što je danas nepojmljivo i neizvedivo. Ali sam ja u to vrijeme upoznala sve segmente djelovanja u kazalištu – od krojačnice do tiskare. Tako da kada sam došla za ravnateljicu meni ništa nije bilo nepoznato. Bilo mi je samo strašno što je kazalište bilo spaljena zemlja i trebalo je početi, ne od nule, nego od ispod nule. Ali svaki taj segment posla sam kao slobodnjak iskusila na vlastitoj koži i na vlastitoj duši.

Dakle, kazalište Žar ptica – od propalog kazališta pored groblja do prepoznatljivog i nagrađivanog kazališta. Što Vas je nakon toliko godina glumačke karijere i glumačkih uspjeha nagnalo da se prihvatite ravnateljskog posla?

Ja da sam znala što me sve čeka nikad to ne bih prihvatila. Prve tri godine moga ravnateljstva ne bih prihvatila ni za pet Oscara. To Vam iskreno kažem sad s distance kada bih možda mogla reći i nešto poput: “Opet bih sve to ponovila”. Ne! Nikad to ne bih ponovila. Ali čovjek savladava poteškoće jer ih ne poznaje i hrabrost je baš u tome savladavanju nepoznatih poteškoća. Da sam ja znala, kao što se danas zna, što me čeka financijski, jer se danas godinu prije isteka mandata bira ravnatelj, ja sigurno to ne bih prihvatila. Međutim, kad dođete nad provaliju, morate otvoriti padobran. Nekako s Božjom pomoći sam uspjela. Često kažem da su me Bog, Duh Sveti i anđeli čuvari vodili jer se to inače ne bi moglo savladati. Ja sam vjernica i duboko u to vjerujem i to mogu svojim primjerom svjedočiti. Dakle, bilo je nevjerojatno teško, ali sam uz Božju pomoć to sve savladala i gore provela 16 godina. Žar ptica je zaista popularno kazalište koje je obišlo sve kontinente, od Caracasa do Mongolije, od Izraela do New Yorka, od Londona do Egipta… Osvojeno je 80 nagrada, a 750 000 djece je prošlo u 16 godina kroz kazalište koje ima 200 mjesta. Predstave su bile iznimne i još uvijek su mnoge na repertoaru. Tako da sam jako ponosna na Žar pticu i često odem gore. Gore sam održala i neke svoje nastupe kao i nedavnu poetsku večer s Lukom Paljetkom. Rado odem gore jer je dobro ozračje i moj nasljednik Drago Utješanović to jako dobro vodi tako da je čovjek zadovoljan da nije poslije njega nastao potop nego da se to nastavlja. Drago je 13 godina bio član kazališta, glumac, pratio je moj rad i bio je moj izbor. Grad je jako poštovao to što sam ja predložila Dragu. Žar ptica sada malo manje leti zbog pandemije, ali opet će to biti dječje utočište u ljepoti i dobroti. Opet će učiniti sve da djeca zavole kazalište. Uvijek sam govorila, ako se oni ne zaljube u kazalište dok su mali, gotovi su za cijeli život. Zato je na kazalištu za djecu velika, velika odgovornost. Ono mora stremiti apsolutno najboljem u izvedbenom smislu. Taj sat vremena kada su oni u sasvim drugom realitetu, koji se ne može usporediti ni s videoigricama, ni s mrežama, oni budu na jedan način začarani tom magijom kazališta, tom živom riječi, živim događanjem i tim djelima koja u njima pobuđuju samo plemenitost i dobrotu. Mislim da sam u tome uspjela i zbog toga sam sretna.

Foto: Davor Višnjić / PIXSELL

Zahvaljujete Bogu javno, bez zadrške. Jeste li nekada imali problema zbog toga što ste jasno i glasno svjedočili svoju vjeru?

Ja cijeli život, od ranog djetinjstva nosim oko vrata medaljon Majke Božje. Jednom davno kada sam imala snimanje na televiziji tražili su me da medaljon okrenem na drugu stranu. Ja to nisam učinila. Nikad vjerom ne paradiram jer vjera je intimna stvar i vjera je dar. Ja uvijek kažem da imam sumnje, posustajanja, tame, male ponore, ali onda se čovjek na toj daščici vjere iskobelja i preživi. Svjedočanstvo vjere meni ne služi za paradu, meni je to duboko intimno, ali kad moram posvjedočiti posvjedočim punim srcem i punom dušom. Možda sam nekada bila zakinuta za nešto, ali ja to nikada nisam osjetila. I opet kažem, bez te duhnovne snage bilo bi nemoguće izdržati sve.

Osim što volite Boga, volite i domovinu (a ni jedno ni drugo danas nije popularno) pa je stoga vrijedno spomenuti i Vaš domoljubni projekt “Dok nam živo srce bije”.

Ja ne stremim popularnosti jer popularnost je kratkog vijeka, ona podliježe promjeni kao i moda. Za vrijeme agresije na Hrvatsku svi smo bili užasnuti i svi smo bili potreseni i ja sam razmišljala da i ja moram nešto napraviti. Ne mogu ići na bojište, ali moram nešto napraviti. Često sam odlazila u Muzej za umjetnost i obrt i tamo je dolazilo i jako puno tada značajnih ljudi: od Tihomila Rađe, Branka Sbutege, Budiše do Miroslava Lilića, tada glavnog urednika javne televizije. Jednu večer sam gosp. Liliću rekla da imam zamisao umjetničko, antiratnog serijala za televiziju. Rekao mi je da dođem sutradan u 9 sati na televiziju i već u 9.15 sam imala termin za serijal “Dok nam živo srce bije”. Bilo je deset epizoda po pola sata u kojima su pjesnici pisali, skladatelji skladali, pjevači pjevali… Preko 400 umjetnika je nastupilo u tom glazbeno.poetskom-antiratnom prosvjedu i na to sam jako ponosna. Tako sam u hodu savladavala i taj televizijski posao autorice i urednice da bih poslije nastavila u Božićnim misijama gdje sam fantastično surađivala s pokojnim Antonom Martijem, Laticom Ivanišević, Borisom Popovićem… Nakon toga sam prešla u Dokumentarni program i radila dokumentarne emisije o našim katoličkim misijama u Australiji, o tri fascinantne žene Imotske krajine: sestri Mariji od Presvetog Srca, pjesnikinji i klarisi Anki Petričević, Zdenki Gasti, našoj modnoj kreatorici, Franki Kutleši, barunici Staël von Holstein koja je odijevala sve kraljevske glave u Europi, a za mene je napravila kostim za Mariu Callas i darovala mi ga je. Zadnji moj rad na televiziji, prije nego što sam postala ravnateljica Žar ptice, bio je Sveti Leopold Bogdan Mandić u Africi, dokumentarni film o našem misionaru Borisu Dabi koji je bio u Africi u mjestu Šagombo koje se nalazi samo na vojnim kartama. Dakle, taj rad na televiziji je bio naporan i izazovan, ali nezaboravan i u mom srcu zauzima, veliko, veliko mjesto.

Od silnog životnog i radnog iskustva može li se išta mjeriti s glumom? Jeste li prije svega ipak glumica?

Najdraže mi je biti na sceni. To je apsolutno luksuz. To je nešto fantastično. Kada sam prvi put nakon 16 godina stupila na scenu, ja sam se ponovno rodila. Biti na sceni, govoriti pametne tekstove, imati auditorij koji vas sluša, živjeti od toga… To je nešto što se ničim ne da opisati. Primarno sam glumica i to je fantastičan poziv kada ga volite i kad se u njemu realizirate. Najljepše je biti uspješan glumac, a isto je tako najtužnije, najporaznije ne uspjeti u tom svom pozivu za koji si žrtvovao cijeli svoj život. Biti glumicom za mene je dar, takav dar koji prelazi granice moje mašte. I dalje pratim što se u svijetu na sceni događa, osobito pratim što rade kolegice mojih godina. Imala sam sreću da sam obišla svijet i gledala sam na sceni najveće glumice. Kad god putujem u bilo koji grad, svaku večer sam u kazalištu. To je strast koja ne prolazi i ne zastarijeva.

Foto: Jurica Galoić / PIXSELL

Sada ste četiri godine u mirovini, ali ne mirujete. Na kakvom projektu sada radite?

Evo, baš prošle subote na sceni Žar ptice imala sam predstavu Voljeti. To je poetsko-glazbeni portret Luke Paljetka, našeg genijalnog pjesnika i akademika s kojim sam prijateljica od naših mladenačkih dana, iz vremena kada je izdao prvu zbirku Ljubičaste kiše. Upravo s Lukinom pjesmom iz te prve zbirke sam došla na Akademiju na prijemni i položila.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja