Evolucija rukopisa, posebice kodeksa, isprepletena je s fascinantnim razvojem knjižnih oznaka straničnika (bookmark) – onih vrlo bitnih alata koji nam pomažu obilježiti svoj napredak dok čitamo tekst. Dok istraživanje povijesti knjižnih oznaka zasigurno otkriva njihov funkcionalni značaj, ono također baca svjetlo na ključnu ulogu koju su igrali samostani u njihovu izumu i širokoj uporabi, donosi Nedjelja.ba.

Nedavna istraživanja pokazala su kako knjižne oznake postoje najmanje od 1. stoljeća poslije Krista. Najstarija sačuvana knjižna oznaka datira iz 6. stoljeća. To je zaista izniman objekt. Izrađen od složeno ukrašene kože i podstavljen pergamentom na poleđini, ovaj artefakt je otkriven ispod ruševina samostana Apa Jeremiah u Sakkari, Egipat. Njegovo pričvršćenje na naslovnicu koptskog kodeksa (Codex A, MS 813 Chester Beatty Library, Dublin) s kožnim remenom naglašava njegovu funkcionalnu i cjelovitu povezanost s ovim drevnim rukopisima – i dokazuje kako su redovnici već koristili ove jednostavne, ali važne alate.

Otkrivanje dodatnih straničnika i njihovih ostataka iz koptskih kodeksa koji obuhvaćaju razdoblje od 1. do 11. stoljeća, kao i iz karolinških kodeksa od 8. do 12. stoljeća, pokazuje široku uporabu ovog jednostavnog, ali plemenitog instrumenta za označavanje.

Tijekom srednjeg vijeka straničnici su se uglavnom izrađivali od malih pergamentnih traka pričvršćenih na rub korica ili pričvršćivanjem komada užeta za traku na vrhu – prilično slično onima koje nalazimo u našim suvremenim Biblijama.

Opće je poznato da su samostani u srednjem vijeku bili poput znanstvenih središta očuvanja znanja. Unutar njih pisari i redovnici posvetili su svoje živote pedantnu prepisivanju i očuvanju neprocjenjivih tekstova, postavljajući temelje za širenje straničnika. Tako da se intrinzična povezanost između samostana i evolucije knjižnih oznaka može pripisati predanu angažmanu redovnika koji su se bavili rukopisima.