U Muzeju suvremene umjetnosti izložene su fotografije koje su do sada rijetko izlagane ili se uopće nisu mogle vidjeti, a na kojima je Dabac zabilježio seljake kako rade i obavljaju svakodnevne poslove, na gradskim tržnicama, svečanostima ili svetkovinama te u rijetkim trenucima odmora. Izložba je otvorena u sklopu Dana fotografije Arhiva Tošo Dabac i može se pogledati do 26. studenog.
“Ima jedna osnovna činjenica bez koje se ne može razumjeti gospodarski život pasivnih krajeva – nad tim krajevima neprestano lebdi sablast gladi. Teške su to riječi, ali istinite. Tri četvrtine svih Hrvata nemaju krevete. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra da u neophodnu potrebu života svakog pojedinca spada, u najmanju ruku, barem krevet. To se računa kao minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći da svi oni koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane,” zapisao je sociolog Rudolf Bićanić u knjizi “Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima”. Bićanić je 30-ih godina prošlog stoljeća obilazio mjesta diljem Hrvatske, najčešće u zaleđu, putujući željeznicom, a vrlo često i pješice, i bilježio razgovore s lokalnim stanovnicima. Upravo to stanje koje opisuje Bićanić može se pročitati na fotografijama sa sela Toše Dabca izloženih u Muzeju suvremene umjetnosti.
Snimao je Dabac, među ostalim oranje, češljanje konoplje u Babinoj Gredi u slavonskoj Posavini, guske koje seljak vodi na plac, a koje hodaju preko zagrebačkog Trga bana Jelačića, žene koje na drvetu ispiru prljav veš, prelje…
Zanimljivi su i prizor djeda kako plete košaru, seoske djece, pa dječjeg rada na selu, žene s teretom na glavi na otoku Susku, žene koje su se udružile u vršidbi. Ta je fotografija, inače, objavljena 1940. godine u publikaciji Radio Zagreba uz tekst: “Vršidba žita. Hoće li biti kruha za sve nas?”.
Dabac je vjerodostojno zabilježio sliku osiromašenih, gladnih i bosih seljaka o kojima piše Bićanić, ali i onu gledanu ‘kroz naočale’ suvremenih etnologa i promotora ‘autentične seljačke kulture’ okupljenih oko Hrvatske seljačke stranke. Premda znatno manje poznate od fotografija iz ciklusa “Ljudi s ulice” koje su mu donijele status najpoznatijeg hrvatskog reportažnog fotografa, Dabčeve fotografije obuhvaćene ovom izložbom nimalo ne zaostaju po svojoj umjetničkoj i dokumentarnoj kvaliteti.
Najsvestranijeg i najutjecajnijeg hrvatskog fotografa Tošu Dabca poznajemo prije svega kao kroničara grada Zagreba, po fotografijama nastalim na zagrebačkim ulicama, a najviše po spomenutom ciklusu “Ljudi s ulice” posvećenog protagonistima grada u kojem je proživio cijeli život. Atelje, poznato mjesto okupljanja kulturnjaka, imao je u Ilici, a živio je na Gornjem gradu. Preminuo je 1970. godine u svibnju, samo nekoliko dana prije 63-eg rođendana u autobusu za Gornji grad, na putu prema stanu u kojemu je živio sa svojom suprugom, operetnom pjevačicom iz Trsta Julijom Grill. Nakon njegove smrti atelje je preimenovan u Arhiv Tošo Dabac. Umjetnikov nećak i nasljednik, i sam poznati fotograf, Petar Dabac 1980-ih godina u Arhivu osniva galeriju, u kojoj priređuje izložbe i radionice svjetski poznatih autora.
2007. godine prvi put je održana manifestacija Dani fotografije arhiva Tošo Dabac koja svake godine javnosti predstavlja opsežan opus nagrađivanog fotografa tematskom izložbom, predavanjima i okruglim stolom. Na prošlogodišnjoj izložbi bili su izloženi portreti kulturnjaka koji su rado zalazili u Dabčev atelje, prethodila joj je izložba koja se bavila radnicima u tvornicama, a seljaci na selu i u gradu u fokusu su ovogodišnje izložbe. Koncepciju izložbe osmislile su Kosjenka Laszlo Klemar i Barbara Blasin koja potpisuje i likovni postav.
Izložba “Selo u reportažnoj fotografiji Toše Dabca od 1930-ih do 1950-ih” u Muzeju suvremene umjetnosti bit će otvorena do 26. studenog kada završavaju Dani Arhiva Toše Dabca.