S vremena na vrijeme čuje se kako kršćanske crkve na Istoku svojom arhitekturom pomalo nalikuju na islamske džamije. No, povijesna je realnost upravo obrnuta – islamske džamije svojom arhitekturom nalikuju na kršćanske crkve i to one bizantskog razdoblja, u eseju za Hrvatsku katoličku mrežu objašnjava Marko Taborsky, student poslijediplomskog studija biblijskih znanosti i arheologije na Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.
S vremena na vrijeme znade se čuti mišljenje da kršćanske crkve na Istoku, bilo katoličke bilo pravoslavne (premda ih se sve, iz nedovoljnog poznavanja kršćanstva, gotovo redovito pogrešno naziva pravoslavnima), svojom arhitekturom pomalo nalikuju na islamske džamije. To, međutim, nije točno. Povijesna je realnost upravo obrnuta – islamske džamije svojom arhitekturom nalikuju na kršćanske crkve i to one bizantskog razdoblja.
Ovaj esej nastoji ukratko naznačiti povijesni utjecaj bizantske arhitekture na islamsku arhitekturu i njezin razvoj. Uz vjerojatno neizbježan rizik pretjeranog pojednostavljivanja nadasve kompleksnih i kompliciranih povijesnih procesa, slijedi objašnjenje.
Bizantska arhitektura sjajno je vidljiva na primjerima građevinskih struktura kao što je veličanstvena bazilika Hagia Sophia u današnjem Istanbulu (poznata i po turskom nazivu Aja Sofija), građena između 532. i 537. godine po nalogu cara Justinijana I. Velikog u tadašnjem Konstantinopolisu. Ta je arhitektura bila pod značajnim utjecajem ranije rimske arhitekture, koja je i sama neka svoja nadahnuća crpila iz još ranijih helenističkih grčkih dizajna. Rimljani su, naime, u velikoj mjeri koristili lukove, svodove i kupole kao arhitektonske elemente, što se može uočiti na građevinama kao što je primjerice Panteon u Rimu, nekadašnji rimski hram građen za vrijeme careva Trajana i Hadrijana u prvoj polovici 2. stoljeća (precizna datacija gradnje je arheološki i epigrafski problematična).
Kada se Bizantsko Carstvo pojavilo na povijesnoj sceni (kad god to točno bilo, što je također problematično pitanje datacije oko koje povjesničari i danas raspravljaju), bizantski su arhitekti uveli određene inovacije u te naslijeđene rimske građevinske tehnike, stvarajući tako i velike kupolaste crkve s kompleksnim mozaicima te posebnim fokusom na svjetlo i vertikalnu dimenziju prostora. Spomenuta bizantska bazilika Hagia Sophia u Istanbulu vrhunski je primjer takvog stila ranokršćanske sakralne i liturgijske arhitekture.
Osmanlije su kršćansku baziliku Hagia Sophia, tadašnju katedralnu crkvu i sjedište patrijarhata, pretvorili u svoju džamiju
Kako se islam širio u srednjem vijeku, počevši od 7. stoljeća, arapski su se arhitekti susretali s grandioznim i impozantnim bizantskim građevinama te njima bili zadivljeni. Usvojili su mnoga bizantska arhitektonska obilježja, poput kupola i lukova, te ih ugradili i u svoje džamije. Takav bizantski utjecaj vidljiv je već u ranoj islamskoj arhitekturi, primjerice na Omejidskoj džamiji u Damasku (poznatoj i kao Velikoj džamiji) kalifa al-Walida I. građenoj između 705. i 715. godine za vrijeme vladavine arapske umajadske ili omejidske dinastije u razdoblju Omejidskog Kalifata.
Bizantski utjecaj na islamsku arhitekturu nastavio se čak i u mnogo kasnijem otomanskom ili osmanskom razdoblju. Pošto je 1453. godine sultan Mehmed II. Osvajač pokorio Konstantinopolis, nakon čega je konačno srušeno Bizantsko Carstvo, Osmanlije su kršćansku baziliku Hagia Sophia, tadašnju katedralnu crkvu i sjedište patrijarhata, pretvorili u svoju džamiju, uklanjajući iz nje oltar, ambon, ikonostas i baptisterij te dograđujući joj mihrab, minbar i četiri minareta tijekom 15. i 16. stoljeća. Osim toga, arhitektonske elemente preuzete iz bizantske arhitekture integrirali su i u vlastite dizajne džamijā klasične osmanske arhitekture. Oni se mogu vidjeti i danas, također u Istanbulu, primjerice u Fatih džamiji sultana Mehmeda II. Osvajača građenoj između 1463. i 1470., zatim u Süleymaniye džamiji sultana Sulejmana I. Veličanstvenog ili Zakonodavca građenoj između 1550. i 1557. godine, odnosno u Sultanahmet džamiji (poznatijoj kao Plavoj džamiji) sultana Ahmeda I. građenoj između 1609. i 1616. godine. Navedene istanbulske džamije sjajni su primjeri vrhunskog ostvarenja klasične osmanske arhitekture u kojoj se mogu razaznati i značajni utjecaji ranije bizantske arhitekture.
Gledajući iz perspektive povijesti arhitekture, treba biti pošten i priznati da islamske džamije donekle nalikuju kršćanskim crkvama, a ne obrnuto
Dakle, stanovite arhitektonske sličnosti između kršćanskih crkava na Istoku i islamskih džamija proizlaze iz jedne duge, polagane, kontinuirane i postupne evolucije arhitektonskih stilova u povijesti arhitekture – bizantski dizajni, duboko ukorijenjeni u ranijoj rimskoj i helenističkoj tradiciji, izvršili su presudan utjecaj ne samo na neke kasnije srednjovjekovne kršćanske crkve koje su ih u određenoj mjeri imitirale nego i na kasniju islamsku arhitekturu koja se njima uvelike nadahnjivala te ih je u nekim pojedinostima zapravo i potpuno asimilirala. Stoga, gledajući iz perspektive povijesti arhitekture, treba biti pošten i priznati da islamske džamije donekle nalikuju kršćanskim crkvama, a ne obrnuto.
Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje
Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.