Kršćanski svijet će iduće godine, 2020., obilježiti 1600. obljetnicu smrti sv. Jeronima, koji je preminuo u Betlehemu 30. rujna 420. godine. Glagoljica se na hrvatskim povijesnim prostorima od davnina vezala uz sv. Jeronima, velikana kršćanske kulture i europske civilizacije, koji je rođen oko 347. godine u Stridonu u bivšoj rimskoj pokrajini Dalmaciji, “negdje ovdje”, na širokom području od današnje Šuice kod Tomislavgrada preko Štrigove u Međimurju do istarskog Zrenja. Gdje se točno nalazio Zrenj ne znamo, ali osjećamo da je sv. Jeronim naš, “hrvatski svetac”. Iako znamo da sv. Jeronim, prevoditelji Biblije na latinski jezik (tzv. Vulgate), nije mogao biti Hrvat niti izumitelj glagoljice narodna tradicija ga je snažno prigrlila kao “našijenca”. I pape su ga povezivale s našim narodom. Primjerice, papa Inocent IV. odobrio je 1248. godine senjskom biskupu uporabu glagoljice i mise na staroslavenskom jeziku. Papa je prihvatio tvrdnju senjskog biskupa kako narod i svećenici drže sv. Jeronima, ili narodski Jerolima, začetnikom glagoljice i hrvatskog jezika. Najvažnija hrvatska institucija u Rimu, Hrvatski zavod sv. Jeronimu utemeljen je još u 15. stoljeću. Mnogobrojne crkve, samostani, ulice i trgovi kod nas nosili su i još uvijek nose njegovo ime. 

Rijeka sa svojim prstenom drevnih naselja koja je okružuju već odavno na kulturnoj karti Europe zahvaljujući i glagoljici. Nakon hrvatskog Prvotiska (1483.) senjsko-modruški biskup Šimun Kožičić Benja je 1530. godine utemeljio Riječku glagoljsku tiskaru. Time je Grad sv. Vida postao jedna od sjajnijih zvijezda Gutembergove galaksije. 

Stoga je sv. Jeronim, naravno, i riječki svetac od davnina omiljen te su mu Riječani bili posvetili ne samo crkvu, koja postoji od 1315. godine, već i danas i jednu od “izgubljenih” gradskih kula, kao i cijeli gradski predio nazvan Kontradom sv. Jeronima. 

Rijeka je kroz povijest bila izrazito vjerski obilježena tako da je i srednjovjekovni Grad sv. Vida bio podijeljen u gradska područja, kontrade, koje su nosila imena sv. Jeronima (prema crkvi i augustinskom samostanu), sv. Marije sa Zbornom crkvom (Assunta, Duomo), sv. Barbare s istoimenom crkvom koja danas više ne postoji i sv. Sebastijanom. Izvan zidina grada su se pojedina područja nazivala prema istoimenim kapelama kojih danas više nema, poput Martinšćice, Andrejšćice ili Cecilinova.

Zatomljivanje i zatiranje vjerskih vrednota davna je praksa kako “prosvjetitelja” tako i “osloboditelja”. Primjerice, reformama cara Josipa II. u 18. stoljeću ukidani su drevni samostani, među njima i riječki augustinski uz crkvu sv. Jeronima, a posvećena mjesta vjere i molitve nestajala su u vrijeme austrijske, francuske, ugarske, talijanske i jugoslavenske uprave. Nekoć su na riječkome području postojale, a danas ih više nema, kapele podignute u čast sv. Mihovila, sv. Augustina, sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Andrije, sv. Barbare, sv. Trojstva, sv. Antuna opata, sv. Bernardina, sv. Duha, sv. Stjepana mučenika, sv. Karla, sv. Cecilije, sv. Martina, sv. Jelene, sv. Ivana Krstitelja, Svih svetih, sv. Luke, sv. Lovre i sv. Ivana Nepomuka. Srušeni su isusovački samostan i ženski samostan benediktinki s crkvom sv. Roka u starom gradu. U raznim državnim uređenjima i političkim sustavima, kojima su Riječani bili izloženi kroz povijest, “zaboravljala” se prosvjetno-kulturna uloga ljudi kojima je vjera bila način života. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Dva su nebeska zaštitnika upisana u riječkom gradskom statutu – sv. Vid, čiji je blagdan 15. lipnja i Gospa Trsatska, koja se slavi 10. svibnja. Nekoć je Rječina, dugačka nešto više 17 kilometara, stoljećima bila granica država i biskupija. Gotovo su isto vrijeme na obje strane Rječine stvorena dva snažna vjerska kulta. U Rijeci je štovan sv. Vid, a na drugoj je obali zazivana Gospa Trsatska. Oba su kulta promicali redovnici – isusovci u gradu sv. Vida, a franjevci na Trsatu. Oba su reda zaslužna za utemeljenje školstva, kako osnovnog i srednjeg, tako i visokog. 

Čemu ovo podsjećanje?

Rijeka će u godini velike Jeronimove obljetnice zaogrnuti svečano ruho Europske prijestolnice kulture. Bit će sjajnih programa, poglavito u HNK Ivana pl. Zajca, ali i drugdje. Međutim, detaljno iščitavajući opsežan program projekta “Rijeka 2020” nisam mogao a ne zapitati se gdje su zametnute riječke posebnosti, gdje se skrio njezin gradski identitet, poglavito vezan uz vjeru i tradiciju? “Luka različitosti” nije istakla i uvažila svoje posebnosti te se, moj je utisak, okrenula “uvoznim” identitetima. Takvim pristupom, bojim se, doći će do nesporazuma između očekivanja Riječana i sastavljača, odnosno nositelja programa. 

Uočili su to ovih dana i predstavnici talijanske narodne zajednice u Rijeci, koji su ponudili nekoliko programa za projekt “Rijeka 2020”, ali ni jedan nije bio prihvaćen. Iako su pojedini članovi talijanske zajednice izostavljanje njihovih programa povezali s “hrvatskim nacionalističkim kulturnim elementima” koji su, navodno, za to krivi – nisu pravu. Jer, objavljeni program “Rijeka 2020” ni na koji način ne protežira ničiju zavičajnu i(li) narodnu baštinu, najmanje riječku i hrvatsku. Program je toliko “internacionalan” tako da bi mogao biti prikazan bilo gdje, a ne samo u Rijeci kao europskoj prijestolnici kulture. Takav “univezalni” i “moderni” program pomalo me podsjeća na nekadašnji riječki Stari grad koji je sa svojim “univerzalnim” i “modernim” zgradama zbrisao povijesni gradski identitet stvaran stoljećima. U tom sustavnom zatiranju, koje je riječki Stari grad prevorilo u poslovno-trgovački centar ili riječki “otutlet”, negdje je s gradskih površina nestala i sakralna Rijeka. Gradovi nisu samo urbani već su i politički projekti. U slučaju Rijeke – navodne “luke različitosti” – to je očigledno.

Zašto se grad u mnogim slučajevima odrekao svoje vjerske tradicije i sakralno-povijesne baštine? Jesu li tome krive samo gradske vlasti ili sastavljači programa “Rijeka 2020”? Sasvim sigurno jesu, ali dojam je također da su vjernici, a njih ima priličan broj u “luci različitosti”, isuviše suzdržani i zatvoreni u svojim društveno-kulturnim krugovima. Oni nisu jasno istakli potrebu osvještavanja i(li) zaštite gradskog, vjerskog ili narodnog identiteta te stoga, a uoči službenog početka programa “Rijeka 2020”, hodamo gradom zatomljenog identiteta. Šutnja vjernika i odricanje od identiteta nije od danas. Stoga se i moglo dogoditi da su pročelja    prekrasne barokne crkve i nekadašnjeg augustinskog samostana okrenuti prema trgu koji nosi ime Riječke rezolucije, kao propalog političkog projekta, a ne prema trgu sv. Jeronima ili Augustinskom trgu kako bi se u nekim drugim političkim okolnostima trebao i mogao zvati prostor gdje se taložila gradska povijest. Jednako tako, Stup sv. Vida postavljen na istome trgu službeno se naziva “Stendardcem” ili “Stupom za zastavu”, iako je na njemu prikazan najstariji poznati nam lik zaštitnika grada s uklesanom godinom 1508. 

U godini obilježavanja velikog jubileja sv. Jeronima, moramo se prisjetiti dvojice velikana koji, zahvaljujući pasivnosti i(li) šutnji gradskih vijećnika, ali i vjernika, nemaju dostojna obilježja u gradu na Rječini. Senjsko-modruški biskup Šimun Kožičić Benju i akademik Branko Fučić nisu dobili svoja spomen obilježja te ni jedan riječki trg ili ulica ne nosi njihovo ime.

U godini obilježavanja velikog jubileja, 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, prisjećamo se dvije istaknute osobe, koje, zahvaljujući pasivnosti i(li) šutnji gradskih vijećnika, ali i vjernika, nemaju dostojna obilježja u gradu na Rječini. Senjsko-modruški biskup Šimun Kožičić Benju i akademik Branko Fučić nisu dobili svoja spomen obilježja te ni jedan riječki trg ili ulica ne nosi njihovo ime. Iako ih je dijelilo gotovo pola tisućljeća obojica su bili i boduli i glagoljaši, ali Riječani.

Branko Fučić

O Benji i Fučiću pisao sam svojevremeno u Zvonima; ovom prigodom tek podsjećanje na zaboravljene riječke velikane. U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius. Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog samostana na otoku Ugljanu. Samostan s crkvom u čast sv. Jaronima dao je podići 1430. biskupov djed. Biskup Benja objavljuje stoljeće kasnije, 15 prosinca 1530., prvu knjigu u riječkoj glagoljskoj tiskari. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao ukupno šest knjiga u svega šest mjeseci. Među knjigama objavio je i “Misal hruacki”. Poznato je da su knjige štampane “v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga”.

Branko Fučić, akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i glagoljizam, rođen je u selu Bogovići u Dubašnici na otoku Krku 8. rujna 1920. To što je svijet ugledao i što je odrastao u blizini samostana glagoljaša trećoredaca u Portu bitno je obilježilo njegov život. Diplomirao je na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu 1944. godine. Doktorirao je u Ljubljani. U mladim danima pisao je pjesme i objavljivao ih u listu katoličke mladeži “Luč”. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata započinje svoj izniman znanstveno-istraživački rad u Istri, na otocima i Kvarneru. Njegov doprinos istraživanju hrvatske glagoljske baštine je neprocjenjiv stoga što je otkrio i obradio više od polovice poznatih nam glagoljskih natpisa. S radim mjestom u Rijeci, Branko Fučić je dočekao mirovinu 1990. godine. Od 1991. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 

Od Fučićevih najznačajnijih djela ističu se Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides – Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998.). Preminuo je u Rijeci 31. siječnja 1999. godine, posthumno je u Londonu 1999. godine tiskana knjiga Croatian glagolitic epigraphy (Hrvatska glagoljska epigrafika).  

IZVOR: Mjesečnik za kršćansku kulturu Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije „Zvona“