Kada izgubimo iz vida središnji element kršćanske svetosti - a to je ljubav - i kada zaboravimo da put do ispunjenja kršćanske zapovijedi ljubavi nije nešto daleko i ezoterično, nego je to, baš naprotiv, nešto što je upravo pred nama, tada život kršćanina postaje kompliciran i vrlo zbrkan.
Prvenstvo koje milosrđe ima u kršćanskom moralnom životu, ključ je svih drugih obveza kršćanina. Crkva svakako mora imati izvanjske zakone i pravila. Ona u svakom smislu mora iskoristiti organizacijsku disciplinu, obrede, autoritet učiteljstva. Ona mora imati hijerarhiju. Ali, kada zaboravimo svrhu svega toga, kada previdimo usmjerenost na jedinstvo u ljubavi, imamo vrlo iskrivljenu sliku Crkve i crkvenog života.
Ako zaboravimo da su zakoni i organizacija Crkve tu samo zato da sačuvaju unutarnji život milosrđa, bit ćemo u napasti da obdržavanje zakona smatramo samo sebi svrhom. Tada život kršćanina postaje izvanjski. Onaj tko samo na izvanjski način ispunjava zakon, može doći u napast da time postane zadovoljan iako nije tijesno sjedinjen s bratom kršćaninom, s bratom čovjekom u iskrenom, poniznom i nesebičnom darivanju. On vremenom može postati toliko zaokupljen izvanjskim vršenjem zakona da počinje gubiti iz vida pravi smisao sebedarja u kršćanskom životu. To istinsku svetost čini nemogućom, jer je svetost punina života, obilje milosrđa i djelovanja Duha Svetoga, koji je skriven u nama.
Ljubav je nešto mnogo dublje od poslušnosti, ali ako poslušnost ne otvori one nutarnje duhovne dubine, naša će ljubav ostati površna, previše sentimentalna i osjećajna.
Očito je da kršćanska ljubav zahtijeva kršćansku poslušnost. Više i savršenije jedinstvo volja u ljubavi neće biti moguće ako nedostaje niže i ono temeljno jedinstvo volja u poslušnosti. Pogrešno je pozivati na ljubav protiv poslušnosti. Ali je također pogrešno svu ljubav svesti samo na poslušnost, kao da su to sinonimi. Ljubav je nešto mnogo dublje od poslušnosti, ali ako poslušnost ne otvori one nutarnje duhovne dubine, naša će ljubav ostati površna, previše sentimentalna i osjećajna.
Poslušnost ljubavi može dati snagu da se uzdigne iznad formalnosti čiste izvanjskosti. Bez poslušnosti naše će milosrđe biti subjektivno i nesigurno. Potrebna su nam objektivna pravila po kojima ćemo usmjeriti snagu ljubavi u smjeru u kojem Bog to želi, u svojoj Crkvi i za nju. Po poslušnosti dolazimo do tih objektivnih standarda.
Zakon je ljubav koja veže i obvezuje.
Vrlo je važno podsjetiti se na ta jednostavna, osnovna načela, koja se tako često uzima zdravo za gotovo i koja se u praksi zaboravljaju. Ipak, upravo nam se zbog toga krivog promatranja stvari čini kako je svetost za kršćanina neostvariv ili uistinu nemoguć ideal.
Kada izgubimo iz vida središnji element kršćanske svetosti – a to je ljubav – i kada zaboravimo da put do ispunjenja kršćanske zapovijedi ljubavi nije nešto daleko i ezoterično, nego je to, baš naprotiv, nešto što je upravo pred nama, tada život kršćanina postaje kompliciran i vrlo zbrkan. On gubi jednostavnost i sklad, koje nam je Isus donio u evanđelju. On postaje labirint nepovezanih pravila, savjeta, asketskih načela, moralnih pitanja, čak i zakonskih i obrednih formalnosti. Te se stvari teško mogu razumjeti u razmjerima u kojima gube doticaj s ljubavlju, koja ih sve ujedinjuje i usmjerava Kristu.
Ljubav bez istine nema učinka.
Zbunjeni kompleksnošću i teškoćama neorganiziranim i jedva razumljivim duhovnim životom, počinjemo vjerovati da je prava kršćanska svetost jedan do u tančine razrađen stručni posao koji mogu razumjeti i prakticirati jedino stručnjaci.
Očito je u asketskom životu dobro imati teološko znanje kao i iskustvo. Također je dobro imati dovoljno znanja kako bi se shvatilo pravo značenje zakona i liturgijskih propisa u životu katolika. To nam govori pravilno usmjereno proučavanje ovih stvari, kao što je rekao Adam iz Perseigne, jedan od cistercitskih pisaca dvanaestoga stoljeća: »Zakon je ljubav koja veže i obvezuje« (Lex est amor qui ligat et obligat).
Ipak, moguće je da nas zbunjenost i nerazumijevanje – koji su sve veći kada zaboravimo da u kršćanskom životu ljubav ima primat – mogu dovesti do otrežnjenja kada potpuno odustajemo od pokušaja da postanemo sveti ili čak iskreni kršćani. To uključuje ozbiljno propitivanje ideala. To je test na kojem se lako može pasti. Odgovor nije samo »napor« i »snaga volje«. Naprotiv, intelektualno i duhovno svjetlo katkad može biti najnužniji element u spašavanju nečijeg poziva na svetost ili čak nečije vjere. Snaga volje, bez istine, nema učinka. Ljubav bez istine tek je sentimentalnost.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona Život i svetost. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.