Tabernakul: središte njegova života

S Gospodinom skrivenim u tabernakulu naš se Pater povezao u srdačno prijateljstvo koje je u njegovu dugom životu sve više raslo i produbljivalo se. Za nj je tabernkul bio tron Isusove šutljive i beskrajne ljubavi, tron njegova božanskog smilovanja. Za nj je u malenoj hostiji doista kucalo Gospodinovo živo ljubavlju ražareno srce koje ljubi sve ljude i sve želi iscijeliti i utješiti. Uvijek je smio motriti rijeke svjetla koje su odonud izvirale, predivne rijeke snage i ljubavi što se iz toga središta razlijevaju na sve stvoreno. Euharistija je bila središte njegova života.

Sretan, tko se s tako živom vjerom približava euharistijskom Isusu, tko preda nj duboko klekne na koljena i svoje srce široko rastvori za njegovu ljubav, za njegovu neiscrpnu ljubav! To je učinio pater Reus već u mladosti; u jednom noćnom klanjanju u seoskoj crkvi kraj Neuhausa primio je kapelan Reus svoju prvu mističnu milost: Pounutrašnjenje božanskog života u svojoj duši. Tu je milost on upoznao kao takvu tek dvadeset godina kasnije.

Kad god je mogao, tijekom pedeset godina svojega svećeničkog života, pater je Reus molio Časoslov pred tabernakulom Svevišnjega; ondje je stalno molio i krunicu. Od 1912. godine najmanje jednom tjedno klanjao se pred Presvetim sve do polnoći. Za toga bogoljubnog svećenika noć je bila neizreciv doživljaj. Dok je vani bivalo sve tiše i tiše, svojemu je prijatelju u šutnji noći govorio Gospodin, koji živi u tabernakulu. Najjači poziv ljubavi izvirao je iz euharistije. Iz nje zove zatočeni, napušteni Bog. Tko ljubi danonoćno čuje taj tajnoviti zov i on mu ne da mira. Duša se tom zovu otvara u molitvi. Milost molitve veličanstven je dar neba. Bog se nikomu ne nameće. Sloboda čovjekove volje Stvoritelju je nešto nedodirljivo. Ali kad mu duša odgovori, on podiže ustave svoje ljubavi te ju preplavljuje svojom živom vodom. Molitva postaje „najveća djelotvornost najviših sposobnosti duše“. Tako je razumljivo da je pater Reus, slijedeći nutarnji zov, kad god je mogao i preko dana, štoviše svakog sata posjećivao euharistijskog Spasitelja u kućnoj kapelici. Ljubav silno nuka k ljubljenomu. Isusova zatočenost u tabernakulu preduboko je zahvatila njegovu dušu. Tabernakul je postao središtem njegova života, srž svega njegova mišljenja, govorenja i djelovanja. Ako se naša duša češće ne približi euharistijskom ognju, ostaje bez vatre, bez žara.

Samo je Isus znao za molitvu ovoga svećenika, punu zahvalne ljubavi, za srčanu prisnost s njim. Pater Reus nije trebao mnogo riječi. Najbolja molitva dolazi iz srca koje ljubi te sama postaje ljubavlju, ljubavlju bez riječi, štoviše plamom ljubavi.

Obdarenik ponizno priznaje: „Često sam bio rastresen od umora i pospanosti, ali se plamen ljubavi uvijek užgao“. Zar Bog nije kadar srce raspiriti u žar koji nitko više ne može utrnuti?

Obdarene duše svjedoče za sva vremena da svaki tabernakul okružuju nebeski anđeli koji tihoga, nevidljivog, skrivenog Boga u Kruhu neprestance slave i mole mu se u ime svega stvorenja. Onima, koji na zemlji uvijek ljube i sve vrijeme se mole, pripadao je i pater Reus.

8. prosinca 1916. godine opet se klečeći molio prilikom jedne posjete tabernakulu. Kad kleči čovjek sebe čini manjim pred svojim Gospodinom i Bogom. U toj posjeti pater je Reus htio moliti prvenstveno za otklanjanje jedne teške bolesti ukućana. Ali nije mogao jednostavno moliti jer je vjerovao da jasno čuje sljedeći glas: „Želim jedino da ljubiš; za sve ostalo ja ću se brinuti.“ Nije li ta riječ ponavljanje one istine koju ljudi premalo promišljaju, kojom je On poučavao svoje apostole: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i sve će vam se ostalo nadodati?“ Jest, tražite najprije Božje kraljevstvo, tj. ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima i sve drugo odmah će vam se nadodati. Stoga razumijemo kad pater Reus stotine i stotine puta ponavlja molbu: „Gospodine, daj da te uistinu ljubim, da te djelatno ljubim.“ Često Bogu u svetohraništu donosimo bijedno mucanje, ali se upravo pred tabernakulom bijedna ljudska ljubav susreće s beskrajnom božanskom ljubavlju. Ne bismo li i mi za svojih posjeta svetohraništu češće trebali usrdno moliti za istinsku, nesebičnu i djelotvornu ljubav! Ta ljubav postaje pravim božanskim klanjanjem. To je prvo što dugujemo Bogu. Najprije klanjanje, potom zahvaljivanje pa onda molbe.

Ali svako klanjanje u ljubavi postaje radost, neizmjerna radost što Boga smijemo ljubiti i služiti mu, njemu, najvišemu, najmilosrdnijemu i najblažemu Gospodinu. Ta se radost užiže pred svetohraništem, te će ispuniti sve što činimo, najviše u svakodnevlju i u samoodgoju. Tu ćemo radost veselo upoznati i veselo potvrditi. Klanjanje je najljepši i najvredniji čin svakog stvorenja.

No klanjanje u ljubavi vodi i k svetom svjesnom pokajanju za sve uvrede nanesene euharistijskom Gospodinu. U listopadu 1937. godine pročitao je pater Reus u jednom zajedničkom pastirskom pismu španjolskih biskupa da je jedan španjolski komunist iz mržnje uperio revolver u svetohranište i pucao. Pater je primijetio: „ To strašno svetogrđe pogodilo me duboko. U svetoj misi, neposredno nakon svete pretvorbe bila je sućut s Gospodinom tako snažna da su me oblile suze. Potekle su tako iznenadno i tako obilno da sam brzo pritisnuo maramicu na oba oka, da ne dopustim ni jednoj kapljici pasti na korporal.“¹

S velikim bolom pisao je 2. ožujka 1940. godine: „Koliko često biva dragi Spasitelj zlostavljan, preziran i od duša koje su s njim povezane vezom najiskrenije ljubavi.“ Shvaćamo da je to našega dobrog Patra uvijek nanovo snažno nukalo k svetohraništu na sveto klanjajuće kajanje. Pritom je nerijetko molio: „Isuse, ljubim te Tvojim srcem“, kako bi okajavajućoj ljubavi dao više snage.

…

Značajno je ovo: Čim je pri ustajanju spustio nogu na pod, prva mu je molitva bila: „Gospodine, za tvoje duše!“ Tijekom dana i noći preporučivao je duše Isusovu Srcu. Dnevno je sama sebe posvećivao Božanskom Srcu po posebnim molitvama. Srcu je Isusovu prikazao i svoj herojski zavjet da u svemu čini ono savršenije. Od neiscrpnih bogatstava Isusova Srca očekivao je sve i sve mu je pripisivao. U svakoj prilici, osobito u teškim nevoljama ponavljao je ohrabrujuće riječi: „Uzdaj se u nj, koji je ljubav, i on će se brinuti!“ Znao je da što više patnje nosi, to više treba ljubavi i snage odozgor, inače će se slomiti.

…

Pater Reus rado je objavio i sljedeću istinu: „Govorite o ljubavi Presvetog Srca, često o njoj govorite! Gospodin pun ljubavi sam će učiniti da riječi postanu djelom!“

I dalje on piše (19. veljače 1946. godine): „Pred kraj svete mise vidio sam kako plameni Presvetog Srca Isusova ispunjaju i užaruju sve. To Srce jest sve u svemu.“

„Svećenik ima sreću stajati usred toga svjetskog ognja od žara i ljubavi i drugima ga priopćivati.“

Jednu nadopunu tome do stanovite mjere čini sljedeća Patrova vizija: „Vidio sam Presvetu Trojicu. Iz Isusova Srca izvirale su dvije rijeke žeravice. Jedna je buktjela uvis nebeskom Ocu, druga prema oltaru ususret svećeniku koji je misio. Pater dalje piše: „Značenje je jasno: Iz Isusova Srca najveće je moguće veličanje za nebeskog Oca, ali u isto vrijeme rijeka blagoslova ide nad cijelu Crkvu, no osobito na sretnog svećenika“ (12. listopada 1941. godine). Gdje će se drugdje nama svećenicima užgati zanosan žar istinske Kristove ljubavi, nego u njegovu vatrenu Srcu! Žarom ispunjen, Kristom zahvaćen život može biti odživljen samo u sili njegove Božanske ljubavi. Više nego jednom bilo je Božjemu sluzi izričito potvrđeno koliko je Spasitelju milo osobito čašćenje njegova Srca i kolike brojne milosti odatle izlaze.

I Gospodinovo zadovoljstvo zbog pokajanja i pokajničke svete mise u čast Srca Isusova Patru je pred oči stavilo: „U svetoj Žrtvi mi možemo“, tako piše 25. svibnja 1943. godine, „vratiti ljubav Presvetom Isusovu Srcu.

Stoga je sveta misa najbolje čašćenje Srca Isusova – pokajnička sveta misa“, tako on nastavlja, „nadomješta Presvetom Srcu svu sramotu koju mu nanose grešnici.“

Po pokajanju iz ljubavi uvijek se Božja pravednost može okrenuti u ljubav i milosrđe. Svako povjerenje, svako pokajničko predanje tome pridonosi.