U ovoj poticajnoj knjizi Fulton Sheen na svoj neponovljiv način progovara o božanskoj romansi – ljubavnoj vezi između Boga i čovjeka, istražujući tajnu Božje ljubavi prema nama i otkrivajući nam Boga koji nas toliko ljubi da kreće u potragu za svakim čovjekom: „Da ste jedini čovjek na svijetu, on bi i tada sišao s neba, patio i umro samo za vas. Eto, toliko vas Bog ljubi.“ Uz dozvolu nakladničke kuće Verbum donosimo ulomak iz knjige.

Svaki dah, svaki uzdah, svaka suza ovoga djetešca bio je Božji dah, Božji uzdah, Božja suza. Svaka od njih bila je dovoljna da otkupi deset tisuća svjetova. Odakle onda život prepun patnje, odakle život koji je doveo do tvrde postelje križa? Odakle prolijevanje posljednje kapi krvi? Iz istoga razloga zbog kojega je ptica više nego što je nužno za potrebnu pjesmu, više zrnaca pijeska nego što je nužno za morsku obalu – zbog preobilja ljubavi. Prava ljubav ljubi toliko da se žrtvuje; ona ljubi do kraja, spremna je položiti vlastiti život. Krist nas toliko ljubi, jer: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Bog nije otišao u smrt da nas subjektivno zadivi, već da nas objektivno spasi

Sušenje Kristove krvi na sramotnim je vješalima, prema tome, nešto više nego što bi neki danas htjeli da vjerujemo, koji kažu da je Kristova smrt zanimljiva i vrijedna zbog subjektivnoga učinka na vjernički duh. On je otišao u smrt, kažu, kako bi čovjeka zadivio svojim junaštvom. Ne! On nije otišao u smrt da nas subjektivno zadivi, već da nas objektivno spasi.

Zamislite čovjeka koji za lijepa sunčana dana sjedi na molu i u dokolici lovi ribu, ne mareći suviše za svijet koji ga okružuje. Pretpostavite, nadalje, da k njemu dođe neznanac koji ga želi zadiviti velikom humanitarnom ljubavlju, da skoči naglavce s mola u more i utopi se. Cijela ta stvar bila bi smiješna, jer ne postoji nikakva veza između ribareve potrebe i postupka njegova dobročinitelja. Pretpostavimo, međutim, da je ribar pao u vodu i da se utapa. Dolazi njegov prijatelj, skače u more da ga spasi i u tome pokušaju pogiba; u takvu bismo slučaju rekli: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje.“

U ovome primjeru postoji objektivna veza između potrebe ovoga čovjeka i spašavanja; isto tako, u još većoj drami spašavanja, postoji veza između čovjeka koji je bio izgubljen u grijehu i Boga koji je došao da ga spasi – ne zlatom i srebrom, već prolijevanjem svoje predragocjene krvi. Da ste jedini čovjek na svijetu, on bi i tada sišao s neba, patio i umro samo za vas. Eto, toliko vas Bog ljubi.

Samo božansko, neizmjerno Biće, može iskoristiti oruđe poraza i pretvoriti ga u oruđe pobjede. Čovjekov pad dogodio se iz tri razloga: prvo, zbog neposlušnosti čovjeka, Adama; drugo, zbog oholosti žene, Eve; treće zbog drveta spoznaje dobra i zla. Pomirenje i otkupljenje čovjeka zbili su se iz istih razloga. Jer neposlušni čovjek, Adam, bio je poslušni novi Adam, potekao iz ljudske rase, Krist. Namjesto ohole Eve došla je ponizna Marija; drvo je, pak, zamijenio križ.

Humanizam je nemoguć, jer je suviše akademski

U prisutnosti ove glavne istine kršćanstva, istine Božjega Utjelovljenja, kako se jeftinim i otužnim doimlju nadomjesci koji nam se nude, pozivajući nas da štujemo ovaj ili onaj sustav, da padnemo ničice pred cijelim nizom apstraktnih imenica ili da padnemo na koljena pred kozmosom. Sve te stvari suviše su nestvarne, ako ni zbog čega drugoga, a onda zato što je riječ o sustavima, zbog kojih nikada neće osvojiti čovjekovo srce.

Humanizam je nemoguć, jer je suviše akademski; ljubav prema čovječanstvu nemoguća je, jer čovječanstvo zapravo ne postoji – postoje samo muškarci i žene; religija progresa nemoguća je, jer progres ne znači ništa ako ne znamo prema čemu napredujemo; filozofski sustavi, znanstvene konstrukcije i parole ostavljaju čovjekovo srce hladnim. Čak i teorije o ljubavi malo znače sve dok su teorije. No pustite da ljubav postane osobna u nekome i ona će pobuditi najuzvišenije osjećaje ljubavi na svijetu. Postoji tajna privlačnosti Utjelovljenja. Ljubav se utjelovila i nastanila se među nama.

Čovjek nikada nije zavolio niti će ikada zavoljeti nešto što rukama ne može obuhvatiti

Od toga dana ljudska srca, koja su upoznala značenje Utjelovljenja, ne mogu se zadovoljiti ni jednim sustavom koji od nas traži da se klanjamo kozmosu. Čovjek nikada nije zavolio niti će ikada zavoljeti nešto što rukama ne može obuhvatiti, a kozmos je suviše velik, suviše glomazan. Zato beskrajni Bog i jest postao djetešce: učinio je to zato da ga možemo obujmiti našim rukama.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fultona Sheena Božanska romansa. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.