Jedan od najvećih svetaca 19. stoljeća bio je bez sumnje sveti Ivan don Bosco kojega Crkva slavi 31. siječnja. Poznat je po ljubavi i strpljivosti prema mladima, a posebno najpotrebnijima, siromašnoj i zapuštenoj djeci.

Povodom spomendana sv. Ivana Bosca na društvenim mrežama prigodnim se riječima obratio pater Stjepan Ivan Horvat, misionar Krvi Kristove.

Ljubomora je rak rana našega vremena. Rak rana svakoga, a pogotovo bračnog odnosa. Odmah želim reći da ljubomore ne smije biti ni malo u našem životu. Naime, opće je mišljenje da u (pogotovo u bračnom) odnosu mora biti 'malo' ljubomore. Jer, kao to je izraz ljubavi i brige za drugoga! Svašta! Ja pitam takve: koliko 'malo'? Čime se ona mjeri? Zar nam ne govori sama riječ nešto što 'mori' ljubav. Kako onda to 'mora' biti u odnosu?

Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, slomljenosti, potištenosti.

Odlazeći u krevet Luigi je neprestano razmišljao o Padre Piju i u sebi kazao: “Padre, vjerovat ću u tebe ako mi ujutro nijedan od mojih kolega ne čestita imendan prije nego li stignem do praga samostana. Ti, Padre, moraš biti prvi koji ćeš mi čestitati.” Rekao je to znajući da Padre Pio ne zna njegovo ime.

Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika, sada suradnika Hrvatskog katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. godine kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta "1000 kilometara za Papu", s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod. Pejić je nedavno pokrenuo blog s namjerom da se očuva zahvalno sjećanje na svetog papu Ivana Pavla II.

Otac, koji ne može biti zadovoljan ni s kim osim sa svojim Sinom Isusom, razluči Isusovo „lice“ u svakom od nas i govori: „Ti si dijete moje, Ljubljeno! U tebi mi sva milina!“ (Usp. Mk 1,11), dio je to izvatka koji donosimo iz knjige isusovca prof. dr. sc. Herberta Alphonsa "Osobni poziv".

Nitko od nas ne voli biti škrt, pa onda to neki nazivaju štedljivošću, a neki drugačije. Postoje i oni koji i daruju nešto, ne čine to s ljubavlju, slobodno. Neki je interes posrijedi ili obzir. Ljudi često, pogotovo novac, daju od svoga suviška. Za razumjeti je s jedne strane da se brinemo za svoju budućnost, ali s druge ne.

Posvuda pitanje: Što nam može podariti sreću, smiraj, utočište pred jezivostima i grožnjama zemaljskih i vanzemaljskih sila? Gdje je mir, ako je čovjek stalno nad ponorom? Odgovore su davali filozofi, teolozi, političari, astrolozi, čarobnjaci i šarlatani, putujući propovjednici i iscjelitelji koji su nudili spas na svoj način, za cijeli svijet ili za pojedinca. Otkupljenje od tih sila u liku slobode.

Na treću nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed mons. Ivana Andrića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji vrši službu voditelja Nadbiskupijskog ureda za crkvenu glazbu i Regens chori u katedrali sv. Petra u Đakovu te je povjerenik za trajnu duhovnu formaciju svećenika Nadbiskupije. Mons. Andrić, između ostalog, poručuje: "Pažnja svih u sinagogi svrnula se na Krista dok su stajali u iščekivanju njegova tumačenja. Čineći tekst svojega izvještaja pomalo napetim, evanđelist Luka kao da i nas, današnje slušatelje, želi uključiti u ovaj evanđeoski prizor, kako bismo se i mi prepoznali i našli među onima koji su uprli oči u Krista iščekujući njegovu riječ. To doista i jest smisao čitanja i slušanja Božje riječi u misi: ne samo da ju slušamo kao tekst „iz onoga vremena“, nego da ga primamo – čujemo i poslušamo - kao Božji, Kristov govor koji se događa danas, sada i ovdje, u ovoj crkvi…"