Kratak biblijski odlomak koji daje sveti Petar u Djelima apostolskim pomaže nam razumjeti više o tome kako doći u raj.

Imajte na umu da plod stabla života, za koji se vjerovalo da daje vječni život, nije bio zabranjen Adamu i Evi ne prije njihova pada, nego nakon njihova pada. Tek tada - i za krajnju dobrobit Adama i Eve - Bog im je zabranio da jedu plod sa stabla života (vidi Post 3:22-24). U stanju neposlušnosti zauvijek bi bili odsječeni od Boga.

“Živjeti usred svijeta bez želje za njegovim užicima; biti član svake obitelji, ali ne pripadati nijednoj; podijeliti sve patnje; proniknuti u sve tajne, izliječiti sve rane; svakodnevno ići od ljudi Bogu da mu prinesu svoje štovanje i molbe; vratiti se od Boga ljudima da im donese svoj oprost i nadu; imati vatreno srce za milosrđe i brončano srce za čistoću; blagoslivljati i biti blagoslovljen zauvijek. Bože, kakav život, a tvoj je, o svećeniče Isusa Krista!”

Ne samo da Bog nije imao početak, On neće imati ni kraja, jer Bog je vječan. Svima nam je teško razumjeti ovo, jer je Božja priroda daleko iznad svega s čime se možemo povezati: On je izvan prostora i vremena. Sama priroda Boga je postojanje. Bog ima i druge atribute, od kojih se mnoge mogu zaključiti razmišljanjem: Bog je vječan, nepromjenjiv, sveznajući i svemoguć.

O Djevice od Anđela, koja si prije toliko stoljeća postavila svoje milosrdno prijestolje u Porcijunkuli, poslušaj molitve svoje djece koja ti se utječu s pouzdanjem.

Ekleziologija počinje temeljnim pitanjem: Je li Isus namjeravao osnovati Crkvu? Novi zavjet, kao i rana crkvena povijest, to jasno pokazuju i relativno je dobro prihvaćeno među protestantima, katolicima (i drugim kršćanima, poput pravoslavaca, što se toga tiče) da je Isus, zapravo, uspostavio Crkvu kao vjerničku zajednicu pozvanu okupiti se oko njegova učenja i živjeti to zajedništvo kao očitovanje Kraljevstva Božjega.

Za obnovu i revitalizaciju Crkve, Ignacije je zamislio novu zajednicu svećenika i braće laika koji bi bili duboko obrazovani u katoličkoj vjeri, teologiji i Svetom pismu. Bili bi vješti učitelji, mudri duhovni voditelji i nadareni propovjednici. On bi te ljude poslao diljem Europe da povrate kršćane koji su napustili Katoličku crkvu i da ojačaju vjeru katolika koji su možda bili nesigurni ili slabo obrazovani u osnovama svoje vjere.

Mogućnost ispovijedanja grijeha u sakramentu pokore i dobivanje oproštenja od Gospodina izuzetna je privilegija. Katekizam Katoličke Crkve kaže da ovaj sakrament pomirenja s Bogom “donosi pravo ‘duhovno uskrsnuće’” (br. 1468). Kad bi više katolika to razumjelo, mogli bismo opet vidjeti pokornike poredane ispred ispovjedaonica čekajući da iskoriste ovu izvanrednu priliku da prime Božji milosrdni oprost.

Gospodin nam dopušta da prolazimo kušnje da bismo mogli dokazati svoju ljubav prema Njemu strpljivom ustrajnošću u poslušnosti njegovim zapovijedima. Ne trpimo nikakva iskušenja kojima nam On ne daje snage odoljeti. Unatoč našoj slabosti, možemo se pouzdati da će nas Gospodin izbaviti od svakog zla, koliko god patili.

Ponekad trčimo za Bogom, ali i On kao da trči za nama – poput skrivača – i priznali mi to ili ne, često smo oduševljeni neizvjesnošću tog skrivanja pa traženja. Skrivamo se od Boga na neko mjesto za koje mislimo da nas neće pronaći. On nas pronalazi, a mi smo iznenađeni kada to učini. Onda On ode i sakrije se, ali tek toliko da nam bude mali izazov, da igra bude zanimljiva. Mi opet prolazimo pokraj Njega i opet ne primjećujemo da nam je tako blizu.