Najviše me mučilo to što neću moći imati svoju djecu koju sam toliko želio. Ove su me kušnje dovele i do negiranja Božjeg postojanja.

To bi bilo korjenito suprotno od onoga što je činio u Bibliji, jer je Biblija kao takva, možemo reći, povijest dijaloga između Boga i ljudi. U konačnici, Bog koji samo šuti nije Bog u kojeg vjerujemo. Taj Bog je biće odnosa i poziva i tebe da ga bliže upoznaješ!

Hercegovački franjevac Tomislav Pervan osvrnuo se na današnju poruku iz Ivanovog evanđelja. Ivan je izrekao istinu je p(r)okazao Isusa kao Jaganjca Božjega, kao zaručnika. Ivan nije mogao do kraja izreći svoj sud o Isusovu božanstvu, on bijaše samo svjetiljka koja je neko vrijeme svijetlila. Isus je svjetlo svijeta. Svjetiljka uzima svoje svjetlo od Svjetla. Jedini je pravi svjedok sam Otac, on mu daje činiti čudesa koja su pred cijelim svijetom svjedočanstvo njegova božanskoga iskona.

Ivan je svjetiljka što gori i svijetli. (Iv 5, 35) Uzimajući u obzir današnje evanđelje donosimo poučnu priču o jednoj svijeći.

"Došašće nije samo priprema za Božić nego i priprema za drugi Isusov dolazak i po tome je i radosno vrijeme, ali i jedno ozbiljno vrijeme koje iziskuje od čovjeka pripravu za susret s Gospodinom", poručuje fra Zvonimir Pavičić, župnik župe Međugorje.

Kako rastemo u milosti, poput Gospe, naš najveći užitak postaje gledati Krista. To nas priprema za blaženo gledanje, onoga što "oko ne vidje, ni uho ne ču, ni u srce čovjeku ne dođe", onoga što je "Bog pripravio onima koji ga ljube" (1. Kor 2,9).

Krstitelj se naslanja na komad drveta. Ovo, naravno, upućuje gledatelja posebno na križ Isusa Krista. U svakom razdoblju učeničkog života, uključujući i došašće, svatko od nas mora shvatiti da punina kršćanskog života znači prigrliti križ. To znači osloniti se na Isusa, Raspetoga Gospodina, kao naš jedini izvor snage i nade.

Najraniji dokazi koje imamo o ljudskom životu pokazuju duboku zainteresiranost za sveto, posebno ona ritualna mjesta povezana s našim prijelaskom s ovog svijeta na drugi. G.K. Chesterton nikada se nije mogao načuditi dokazima tako dubokog poštovanja prema svetom pronađenom u najranijim tragovima ljudskog života na zemlji. Naši su preci žarko željeli upoznati transcendentnog Drugog, vidjeti Njegovo lice. Njihovi su idoli bili izrazi, ma kako neuredni, želje zapisane u DNK svih ljudi da vide Božje lice.

Sve su obitelji pozvane na svetost, no kako to postići ako sami nemamo slično iskustvo svetosti u obitelji?

Svi se s vremenom zasitimo svega. Ono što nam je do nedavno bili izazovno što nam je bilo interesantno polagano blijedi.