Godina 1806. svakako je jedna od značajnijih u povijesti Đakovačke biskupije. Te godine na biskupsku stolicu u Đakovu dolazi Antun Mandić, kulturni pregalac, prosvjetitelj i vješti upravitelj, koji će u devet nepunih godina biskupske službe svoju biskupiju usmjeriti na put značajne, kako duhovno-kulturne tako i materijalne obnove. Uz Mandića se vezuje nastanak današnjeg Bogoslovnog sjemeništa, reorganizacija i financijsko uređenje školstva u Slavoniji, urbanističko uređenje Đakova…, te jedna pomalo usputna, ali nikako nebitna činjenica: organiziranje glazbenog života u stolnoj crkvi. Još iste godine kad je postavljen za biskupa, Mandić iz Beča dovodi Petrusa Jakoba Haibela (Graz, 20. srpnja 1762. – Đakovo, 24. ožujka 1826.), pjevača i kompozitora, i postavlja ga za katedralnog glazbenog ravnatelja.

O Haibelovoj mladosti i školovanju nema nikakvih podataka. Godine 1787. pridružuje se putujućoj glumačko-pjevačkoj skupini Emanuela Schikanedera, koji u Beču osniva Freihaustheater auf der Wieden i tu se stabilizira sa svojim glumcima i pjevačima. Haibelov glazbeni angažman, kako pjevački tako i kompozitorski, vezuje se uz spomenutu skupinu i kazalište. U godinama koje slijede on se u Beču afirmira kao poznati kompozitor popularnih glazbeno-scenskih djela (tzv. Singspiel), komičnih opera, baletnih pantomima kojih je 20 sačuvano. Glazba prvog djela, komično-pantomimičkog baleta Le nozze disturbate oder Die unterbrochene Hochzeit, nadahnula je L. van Beethovena koji je napisao 12 varijacija na temu“ Menuett a la Vigano“ iz baleta Le nozze disturbate za klavir. Najuspješnije Haibelovo  djelo bila je komična opera u tri čina Der Tyroler Wastel koja je, između 1796. do 1801., samo u Beču izvođena 118 puta. Također je i u Zagrebu postavljana više puta. 

Zanimljiva je, pa i zagonetna činjenica da se uspješan glazbenik, kakav je Haibel nesumnjivo bio, odluči otići iz Beča, da bi se nastanio u malenom Đakovu. Je li tome doprinijela smrt prve žene Katarine ili raspad Freihaustheatra koji se dogodiše 1806. ili nešto treće, to ne znamo, ali ga svakako već u prvoj polovici te iste godine nalazimo u Đakovu, kako nam svjedoči jedno pismo Konstance Mozart, udovice slavnog kompozitora W. A. Mozarta. Biskup je Mandić bio taj koji ga je ovdje pozvao, a za pretpostaviti je da ga je upoznao za svojeg boravka u Beču. Uz Haibela,  Mandić u Đakovo dovodi i još nekoliko drugih glazbenika, kako nam to svjedoči Adam Filipović (1792.-1871) u svom stihovanom životopisu biskupa Mandića, sve ih redom imenujući, pa je tako regens chori, pomognut još pokojim profesorom i studentom novoutemeljenog biskupijskog liceja, imao na raspolaganju mali orkestar i zbor. Početkom slijedeće 1807. godine Haibel se u Đakovu ženi s pjevačicom i glumicom Sofijom Weber, o čemu svjedoči matica vjenčanih župe Svih Svetih u Đakovu. Sofija je pak sestra Konstance, udovice Wolfganga Amadeusa Mozarta, a potječe iz poznate njemačke glazbeničke obitelji istoga prezimena. Spomenimo i to da je Sofija u mladosti bila vrlo bliska s Mozartom, te da je pred kraj svojeg boravka u Đakovu, u pismu adresiranom na Nikolausa Nissena, prvog Mozartovog biografa, opisala kompozitorove posljednje dane i smrt. 

Oslanjajući se najvjerojatnije na Kuhačevu bilješku da je za svojega boravka u Đakovu Haibel  „komponovao mnogo glazbenih misa i druge crkvene glazbotvorine, od kojih nam je u rukopisu sačuvano 16 komada“, ugledni strani glazbeni leksikoni u svojim prvim izdanjima spominju taj podatak, ali i bilježe da tih misa više nema, da su izgubljene. Pretpostavljalo se da su izgorjele u požaru u đakovačkoj katedrali 1933. godine. Međutim, mise je mnogo prije požara uzeo F. Kuhač te ih uvrstio u svoju zbirku muzikalija, gdje su pronađene početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tako se danas svih šesnaest misa u autorovim autografima čuvaju u Glazbenom odjelu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao Kuhačeva ostavština.

Mise su pisane za različite sastave, od troglasnih i četveroglasnih zborova praćenih orguljama, do većih ansambala sa solistima, zborom orkestrom i orguljama. Orkestar je tipične klasicističke postave. Pojedinim dionicama, osobito prvim violinama, flautama i klarinetima, često su namijenjeni virtuozni pasaži. Stilski gledano ove su mise plod predromantičnog glazbenog razdoblja, okarakterizirane zrelim klasicističkim glazbenim jezikom i praksom popularne pastoralne mise. Nekima od misa koje se nalaze u Zagrebu nedostaje poneki dio, jer nedostaju neki listovi.

Početkom 2017. godine u Arhivu Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu pronađeno je više do sada nepoznatih Haibelovih skladbi među kojima i njegov Requiem u c-molu. Djelo je nepotpuno jer nedostaje stranica, no valja još tragati u Đakovu, a moguće je da su dijelovi koji nedostaju negdje u Arhivu Nacionalne i Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u ostavštini Franje Kuhača, gdje su pronađene i Haibelove mise. Uz Requiem u đakovačkom arhivu nalazimo još nekolicinu Haibelovih rukopisa poput dijelova njegovih misa koje bi možda mogle upotpuniti ono što nedostaje nekima od njegovih šesnaest misa u Kuhačevoj ostavštini u Zagrebu, te još dva sakralna moteta.

Haibel se očito dobro snašao u novoj sredini o čemu svjedoči i činjenica da je tu ostao dvadeset punih godina, odnosno do kraja života. Umro je u Đakovu 24. ožujka 1826. godine i sahranjen je na mjesnom groblju, a podatke o tome nalazimo u matici umrlih župe Svih Svetih u Đakovu. Danas se na žalost ne zna za točno mjesto njegova groba.      

Zaključci koji se mogu izvući iz ovoga kratkog biografskog prikaza svakako su vrlo značajni za crkvenu i kulturnu povijest Đakova, a i šire. U prvom redu riječ je o činjenici da je ovako mali grad još prije dvjestotinjak godina imao razvijen i bogat glazbeni život: tu je kompozitor, plaćeni glazbenici – koralisti, orkestar. Tako i Đakovo ide u red onih manjih mjesta, perifernih gradova i dvorova koji, premda daleko od glavnih centara glazbenog događanja, njeguju glazbeno-kulturni život blizak suvremenom stilu, što ga približava mnogim sličnim sredinama diljem Srednje Europe. Baš je „egzotika provincije“ jedna od značajnih odrednica i okvira klasicističkog kulturnog razdoblja. A u kontekstu sveobuhvatne obnove biskupije koju je biskup Mandić provodio, sigurno se može govoriti i o organizaciji bogoslužja i liturgijske glazbe unutar njega.

Izvor: BOISITS, (H. FEDERHOFER): Haibel, Haibl, Heibel, (Johann Petrus) Jakob, u: Die Musik in Geschichte und Gegenwart (MGG), Personenteil 8 (Gri-Hil), Barenreiter, 2002., str. 405-407; P. BRANSCOMBE: Haibel [Haibl, Heibel], (Johann Petrus) Jakob [Jacob], u: The New Grove Dictionary of Music and Musicians, vol. 10 , Oxford University Press, 2001., str. 665.; R. ANGERMULER: Sperrsrelation und Testament von Mozarts Schwagerin Maria Sophie Haibel (1763-1846), u: Mitteilungen der Internationalen Stiftung Mozarteum, XXXVII (1989.) 1-4, str. 186-193.; Z. BLAŽEKOVIĆ, E. STIPČEVIĆ: Johann Petrus Jakob Haibel (1762-1826) and His Sixteen Newly-Discovered Masses from Djakovo (Croatia), u: Off –Mozart, Musical culture and the „Kleinmeister“ of Cental Europe 1750-1820, Zagreb, 1995., str. 67-75.; F. Š. KUHAČ: Glazba u Djakovačkoj biskupiji, u: Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava, Zagreb, 1900., str. 298-309.