Austrijski skladatelj Franz Joseph Haydn rodio se 31. ožujka 1732. godine u mjestu Rohau, austrijskom selu na sjeveru Gradišća, nedaleko od mađarske granice. U tom kraju ima Hrvata koji su tamo doselili u 16. stoljeću, bježeći pred Turcima. Ta okolnost i činjenica da se u nekim Haydnovima djelima nalaze hrvatski narodni napjevi, navela je hrvatskog etnomuzikologa i povjesničara glazbe Franju Ksavera Kuhača (1834.-1911.) da ustvrdi kako je Haydn podrijetlom Hrvat.

Kuhačeva razlaganja nisu prošla nezapažena među glazbenicima. Engleski muzikolog W. H. Hadow prihvatio je Kuhačevu tvrdnju dok su je drugi odbacivali, potkrepljujući protutezu drugim argumentima, istraživanjima Haydnovoga rodoslovlja, kao primjerice francuska muzikologinja M. Brenet.

Druga teza koju je Kuhač tvrdio je da ima hrvatskog podrijetla mnogih Haydnovih tema, što je nesumnjivo.

Muzikolog i povjesničar glazbe Josip Andreis piše (u knjizi Povijest glazbe, Zagreb 1989., SNL, knjiga 2, str. 76.) da Schmidovo djelo treba smatrati odlučnim i definitivnim u čitavu razvoju problematike Haydnova podrijetla. Naime, on je dokazao njemačku pripadnost Haydnovih roditelja i njegovih predaka. Druga teza koju je Kuhač tvrdio je da ima hrvatskog podrijetla mnogih Haydnovih tema, što je nesumnjivo.

Ali kod Haydna se mogu naći i napjevi drugih narodnosti (Mađara, Francuza, Rusa, Cigana). Andreis dalje na istom mjestu piše: „No iz činjenice da se Haydn služio hrvatskim narodnim melodijama proizlazi jedan drugi, pouzdan zaključak: Haydn je visoko cijenio ljepotu hrvatske i slavenske narodne popjevke i uočio u njoj bogatu izražajnu snagu, kadru da postane plodnim kvascem za oblikovanje instrumentalnog tkiva.“

Haydn je visoko cijenio ljepotu hrvatske i slavenske narodne popjevke.

Haydn je već za života bio iznimno cijenjen i slavan. Uz Mozarta i Beethovena smatra se najznačajnijim predstavnikom bečke klasike. Rođen je u obitelji obrtnika i ljubitelja glazbe. On i oba njegova brata Michael i Johann bili su profesionalni glazbenici. U dobi od 7 godina primio je glazbenu pouku od rođaka i postao član Zbora bečkih dječaka u bečkoj Katedrali sv. Stjepana.

Učio je glazbenu teoriju, svirati violinu i čembalo te proučavati glazbene traktate baroknih majstora. Počeo je skladati komorne skladbe. Od 1766. djelovao je kao kapelnik pa je skladao mise, oratorije itd., no nije zanemario ni opernu glazbu za različita slavlja grofovske obitelji Esterhazy. Od 1764., a osobito 1780. njegova su djela redovito tiskana u mnogim europskim gradovima, zbog čega je puno putovao. Od 1780. godine datira i veliko prijateljstvo s Mozartom.

Uz Mozarta i Beethovena smatra se najznačajnijim predstavnikom bečke klasike.

Trideset godina, od 1761. do 1790., bio je na kneževim dvorovima u Željeznom. Godine 1790., nakon smrti N. Esterhazyja, dvorski je ansambl raspušten a Haydn odlazi u Beč. Boravio je u Londonu i drugim engleskim gradovima, gdje je održao niz koncerata, skladao i podučavao. U Oxfordu je dobio počasni doktorat.

Zvali su ga „Dobri tata Haydn“, čuvar klasične tradicije, Mozartov prijatelj i učitelj. Razvojni put mu je bio dug. On je strpljivim, polaganim, ustrajnim radom i neprestanim usavršavanjem kompozicijske tehnike, produbljivanjem sadržajnih i formalnih vrednota za nekoliko desetljeća stigao do svojih najviših umjetničkih postignuća. Opus mu je ogroman i raznorodan: 108 simfonija, 24 klavirska koncerta, 5 koncerata za violončelo, mnoštvo komornih skladbi za različite instrumente i ansamble, tridesetak opera, oratoriji, mise i kantate. To je najbogatiji opus u povijesti skladateljstva uopće.

Zvali su ga „Dobri tata Haydn“.

Franz Joseph Haydn preminuo je 31. svibnja 1809. godine. Za života je uvijek pred očima imao svoj posljednji cilj, a to je nebo. Nije se bojao da će zbog toga izgubiti iz vida i one vremenite zadatke koje je morao ostvariti na zemlji. Znao je da nas ispravno promatranje vječnoga cilja osposobljava za velika djela i u vremenu, jer se u vremenu gradi i priprema vječnost. U tome i nama danas može biti uzor.