Pjesma je inspirirana prvenstveno sa 133 stećka na Radimlji, arheološkoj lokaciji u Vidovu polju kraj Stoca u Bosni i Hercegovini, ali i drugdje, tom najvrjednijom srednjovjekovnom nekropolom koja je upisana na UNESCO-v popis Svjetske kulturne baštine.

Znakovi s drevnih stećaka pjesniku i glazbeniku snažnog kršćanskog nadahnuća prof. dr. sc. Šimunu Šiti Ćoriću tek su povod za umjetničko
propitivanje izazova čovjekova opstanka te poprimaju opća značenja i mističnu simboliku, piše Vesna Kukavica, urednica Hrvatskog iseljeničkog zbornika.

Ćorićev pjev u ovoj skladbi temelji se na arhaizmima i tradicionalnim oblicima ponavljanja narodnih filoloških bravura. Šimunov glas ovdje jasno izranja iz njegova hercegovačkoga kamena temeljca i uranja smiren u dubine svemirskih tišina, ostavljajući zadivljenog kozmopolitskog slušatelja pod modrim nebeskim širinama njegova zavičaja.

Baladičnim glasom mitskoga pjevača Ćorić pjeva o srednjovjekovnoj Hercegovini, o sudbini njezina čovjeka, o apsolutnoj ljubavi i nadi u vječni počinak.

Ćorićev je stih refleksivan s dubokim zaronima u zvuk svemirskih tišina, a stil drevnog narativnog pjesništva pokatkad i eliptičan.

Jezično blago koje je kao mladi disident i kasniji emigrant ponio sa sobom u svijet evo vraća ga franjevački ponizno u svoj iskon, u neizmjerne misaone dubine bugaršćica, opčinjen igrivošću urezanih kamenih znakova koji na stećcima izranjaju iz prirode i biblijskih motiva…

Pjesnik Ćorić, glasom biblijskoga Šimuna Cirenca, u ovoj pjesmi kao da je sjedinio Dizdarovu estetiku i Šopov misticizam, donoseći vlastitu autentičnu pjesmu svome domu i matičnoj hrvatskoj književnosti.

Tekst i glazbu potpisuje Šimun Šito Ćorić, produkciju i aranžman Ivo Andrijašević i Š. Š. Ćorić.