TREBA LI SE CRKVA BOJATI POVIJESTI?

Što je nova u istraživanju oko uloge pape Pija XII. u II. svjetskom ratu?

Od vremena do vremena u medijima se, kao lajtmotiv onih koji oskudijevaju činjenicama, ali ne i zadnjim namjerama, pojavljuju optužbe protiv „ratnog pape“ ili kako ga još gore oslovljavaju „Hitlerova pape“ Pija XII., kojemu se predbacuje sve i sva, a da pritom činjenice ostaju do kraja neistražene. O Piju XII. napisane su zaista brojne knjige, održano je mnogo predavanja, objavljeni su i brojni dokumenti, pisani feljtoni i održani simpoziji, no još uvijek je činjenica da njegova uloga u događanjima u Drugome svjetskom ratu nije ni izbliza, a kamo li do kraja rasvijetljena niti pravo vrednovana. Neki ga nazivaju najvećim papom XX. stoljeća, neki mu predbacuju mlakost i šutljivost, drugi ga opravdavaju jer da je njegova obazrivost i taktičnost bila na mjestu budući da bi, da se snažnije i direktnije zauzimao, bio naštetio i preostalim Židovima, ali i katolicima u, od nacista, okupiranim zemljama. No, činjenica je da su mu mnogi poznati svjetski politički i društveni autoriteti, povjesničari i Židovi odali velika priznanja i odaslali svoje zahvale za njegov konstruktivni prinos u spašavanju ljudi i rješavanju onih gorućih pitanja koja se moglo riješiti. I usprkos toga još je mnogo toga što o tome posljednjem Papi Rimljaninu i rođenom aristokratu, filozofu, teologu, pravniku, diplomatu i poliglotu ne znamo.

Na stranicama Hrvatske katoličke mreže doneseno je šest opširnih feljtona Ivana Matića Nevića naslovljenih: „Pio XII. i vatikanski apostolski arhiv“ koji dokumentirano, ilustrativno i nadasve informativno osvjetljavaju osobu, vrijeme, djelo i okolnosti u kojima je taj papa živio i djelovao pa se čitatelji mogu s puno koristi poslužiti tim tekstovima. Ovaj tekst želio bi iznijeti neke nove podatke, osvrnuti se na medijske napise u vezi s nedavno objavljenim privatnim pismom isusovca Königa svome prijatelju i redovničkom subratu Leiberu, osobnome tajniku Pija XII., koje je pobudilo prilično zanimanje struke i javnosti a što se uglavnom svodilo na napise „Papa je znao“, misli se na logore smrti i plinske komore, osvrnuti se također na nedavni Međunarodni skup na rimskoj Gregoriani o ulozi Pija XII. u Drugome svjetskom ratu te se odrediti prema nekim činjenicama vezanima uz to pitanje.

Važnost novih dokumenata

Kao što je poznato, papa Franjo je 2. ožujka 2020. otvorio Apostolski arhiv vezan uz djelovanje Pija XII., promijenivši mu godinu ranije naziv iz Tajni arhiv, pri čemu je izjavio kako se „Crkva ne boji povijesti“. Treba li se Crkva ipak bojati povijesti kad je u pitanju Pio XII. i njegov odnos prema nacizmu i fašizmu?

Podsjetimo, Arhiv je otvoren na dan kada je, prije 81 godinu, kardinal Eugenio Pacelli izabran za papu, koju je službu vršio od 1939. do 1958. godine u, mora se priznati, najtežim godinama uoči, za vrijeme i nakon II. svjetskoga rata. Povjesničari cijelog svijeta od tada mogu proučavati sve dokumente, a oko 16 milijuna dokumenata samo o Piju XII., papi kojem i prije i nakon toga događaja mnogi prigovaraju pa čak ga i optužuju da nije dovoljno učinio za spas Židova koje su progonili kako nacisti tako i fašisti sve do strašnih i nikad prije zabilježenih likvidacija. Odmah nakon otvaranja Apostolskog arhiva povjesničari iz svih krajeva svijeta, već prema predbilježbama, dali su se na istraživanje koje će trajati još dugo. Malo pomalo isplivavaju novi dokumenti o kojima se do sada nije ništa znalo. Odjeka ima i u našem tisku.

Tako Glas Istre i Novi list od 16. rujna 2023., a neki drugi portali i mediji tog dana ili nešto kasnije, prenose Hininu vijest, koja se pak referira na Corriere della Sera od 16. rujna 2023. koja izvješćuje o pismu koje je osobnome tajniku Pija XII. isusovcu Robertu Leiberu 14. prosinca 1942. godine uputio njegov redovnički subrat Lother König, koji je sudjelovao u antinacističkome otporu u Njemačkoj. U tome požutjelome pismu pisanom pisaćim strojem, o čijem otkriću je javnost obavijestio vatikanski arhivist Giovanni Coco označivši ga epitetom „od goleme važnosti“, otkriva se da je Vatikan imao informacije da su radni logori zapravo bili tvornice smrti. König poručuje Leiberu kako izvori potvrđuju da je oko 6000 Poljaka i Židova dnevno ubijano u „SS-pećima“ u logoru Belzec, tada dijelu Poljske, koji je tada okupirao Reich, a danas se nalazi u Ukrajini. „Novost i važnost ovog dokumenta proizlazi iz činjenice da smo sada sigurni kako je Katolička crkva u Njemačkoj poslala Piju XII. točne i detaljne vijesti o zločinima nad Židovima“, rekao je Coco za Corriere u članku naslovljenom „Pio XII. je znao“, a prenosi Hina. Na pitanje talijanskih novinara pokazuje li pismo da je Pio XII. znao, Coco je odgovorio: „Da, i ne samo od tada.“ U pismu se spominju još dva nacistička logora Auschwitz i Dachau i iz njega proizlazi da postoje i druga pisma između Königa i Leibera koja su izgubljena ili nisu još pronađena.

Dvojica isusovaca bila su, naime, prijatelji i protivnici nacističkog režima u Njemačkoj koji su bili umreženi u grupu otpora u kojoj je bilo katolika i protestanata. Leiber je, kako stoji u tim dokumentima, bio „poznati njemački isusovac i Hitlerov protivnik, nekadašnji profesor na münchenskome Teološkom fakultetu, tajnik kardinala Pacellija i kasnije pape Pia XII., nekadašnjeg nuncija Svete Stolice u Njemačkoj u čak dva mandata, a k tome bio je profesor na Papinskome sveučilištu Gregoriana. P. König u spomenutom novopronađenom pismu moli svoga prijatelja da se njim služi krajnje oprezno, da ne izusti niti jednu jedinu riječ kako ne bi u opasnost doveo njegove izvore. Šutnja, oprez i tajnovitost bele su maksime Kreisauerskog kruga i Crvene kapele, obiju organizacija koje je nacizam htio dokrajčiti, što dokazuje i činjenica da su Königa osobno nacisti tražili nakon neuspjela atentata na Hitlera. Zbog toga i takva tajnovitost koju pisac pisma traži od svog prijatelja.

Tim dokumentom, rekao je Coco, „sad imamo sigurnost da je Pio XII. od njemačkih katolika dobivao točne i detaljne informacije o zločinima nad Židovima“. Spomenuvši kako se u tome pismu navode točne i provjerene brojke strijeljanih Židova od 5. do 11. prosinca 1942. godine u Belzecu, Coco navodi da iz njega doznajemo i podatak o izvještaju, koji nam još nije poznat, a koji se odnosi na Auschwitz. Ova se spoznaja, kaže vatikanski arhivist, mora staviti u kontekst ratnog vremena i teškoća da se provjere informacije.

No, novinarima željnim bombastičnih naslova i senzacionalističkih vijesti i ovo je otkriće privatnoga pisma poslužilo da podcrtaju stare teze vezane uz Pija XII. i njegovu navodnu šutnju, nečinjenje ili čak „suradnju s Hitlerom“. Ipak, samo jedna mala Cocoova eliptična rečenica „Da, i ne samo od tada“, potvrđuje činjenicu da je Pio XII. zaista bio dobro informiran o nacističkim zločinima i da je, vjerojatno iz istih razloga kao i navedene protunacističkih Kreisauerskog kruga i Crvene kapele izabrao put tajnovitog otpora, tihe i ustrajne diplomatske aktivnosti i osobnih susreta i razgovora s vodećim svjetskim političarima i liderima koji su se protivili Hitlerovu režimu, a sve u svrhu postizanja što je moguće više koristi za unesrećene, odnosno za izbjegavanje veće štete, o čemu je zaista puno znao i iskusio.

I do sada smo znali za mnoge dokaze što je, kada i na koji način poduzimao Pio XII. u korist progonjenih ljudi i skupina pa tako i Židova, a zasigurno će budući dokumenti to i potvrđivati. O tome je i prije otvaranja Apostolskog arhiva za istraživanje izdano mnogo respektabilnih edicija poput Akta ili Dokumenata Svete Stolice o Drugome svjetskom ratu 1965. godine (Documenti diplomatici italiani, Documents on British Foreign Policy, Foreign Relations of the United States, Diplomatic papers, Akten zur deutschen Auswärtigen Politik /1918-1945/). Ove je dokumente, nakon smrti Pija XII., dao objaviti papa Pavao VI. koji je u vrijeme Pija XII. bio supstitut Državnog tajništva Svete Stolice. A sve radi toga jer su odmah nakon Piove smrti 1958. godine mnogi pohitali pretvoriti ga u junaka crne legende koja otprilike tvrdi: papa je za vrijeme rata, iz političkog računa ili zbog malodušja, ravnodušno i šutke gledao zločine protiv čovječnosti, zločine koje je mogla zaustaviti jedna riječ iz njegovih usta! Što je i od kada Papa znao, kako je djelovao i što je zapravo učinio pokušat ćemo sintetizirat u nastavku ovoga teksta.

Od kada je Papa znao za logore smrti?

Kako je poznato progon Židova u Njemačkoj je počeo s glasovitom Kristallnacht (Kristalnom noći) s 8. na 9. studenoga 1938. godine. Zapaljene su stotine sinagoga i iznimno veliki broj židovskih trgovina. Važno je spomenuti i da je Pio XI. godinu ranije, točnije 19. ožujka 1937. objavio svoju znamenitu encikliku „Mit brennender Sorge“, pripremljenu u suglasnosti s njemačkim episkopatom, na kojoj je radio i njegov državni tajnik Eugenio Pacelli, kasniji papa Pio XII., upotrijebivši najoštrije riječi protiv nacističkoga režima koji je bio u bujajućoj ekspanziji. Svijetu je otkrivena stvarnost nacionalsocijalizma, „oholo otpadništvo od Isusa Krista, nijekanje njegova učenja i njegova otkupiteljskog djela, kult sile, idolatrija rase i krvi, zatiranje čovjekove slobode i dostojanstva“. Taj je dokument mnogima otvorio oči.

Ratno pak stanje ne da nije umanjilo nego je još višestruko pogoršalo surovosti kojima je, među ostalima, bila izložena i Katolička crkva, a osobito se pogubno odrazilo na Židove. Svetu Stolicu isprva je više zanimala sudbina krštenih Židova s obzirom i na činjenicu da su te ljude židovske organizacije za pomoć najčešće prezirale. Prva okružnica u njihovu korist bila je 30. studenog 1938. godine, još za pontifikata Pija XI. i svega dvadesetak dana nakon zastrašujuće Kristallnacht, ali iza koje je stajala njegova administracija na čelu s kardinalom državnim tajnikom Pacellijem. U svome pak Božićnom govoru godinu ranije Pio XI. jasno je naznačio politiku i samu narav nacističkog režima: „Imenujmo stvari pravim imenom: U Njemačkoj je počeo vjerski progon (…) To je progon kojem ne nedostaje ni sile ni nasilja, ni pritiska ni prijetnji, ni podmukla licemjerja ni laži“. Jasno je da je kardinal Državni tajnik s Vrhovnim pastirom radio na tim govorima te da mu je iz svoga bogatog diplomatskog iskustva iz prve ruke mogao posvjedočiti o kakvom se režimu radi. Odmah nakon svoga izbora za papu, u četvrtak 9. ožujka 1939. Pio XII. u savjetovanju s četvoricom njemačkih kardinala izjavljuje: „Meni je njemački problem najvažniji. Pridržavam si da ga sam obrađujem“. Premda je bio uključen u sve procjene i javne istupe svoga prethodnika, Pio XII., osvjedočen o brutalnosti nacističkoga režima, opredijelio se za blaži ton u javnosti, no ne zato manje poduzetan u tajnosti.

Papa je, naime, jasno razlikovao režim od njemačkog naroda. U pismu njemačkim biskupima od 29. srpnja 1939. Pio XII. ističe: „Kad u sjećanju proživljavamo te duge godine, u kojima Nam je Božja Providnost dala živjeti i raditi u tom narodu, ganuti zahvaljujemo Gospodinu za njegovo dobrohotno vodstvo, jer tako smo danas sretni što vrlo dobro poznajemo prilike i patnje, zadaće i potrebe katolika u Njemačkoj, što može dati samo neposredno iskustvo tijekom dugih godina“.

Budući da su se godina početka njegova pontifikata i početak II. svjetskog rata poklopile, do Pija XII. dolazile su sve strašnije vijesti o progonima kako Židova tako i katolika, posebice u Njemačkoj i Poljskoj, a potom i u svim zemljama u koje je stupila nacistička čizma. Sveta Stolica bila je tih ranih godina njegova pontifikata vrlo angažirana oko pitanja prihvata židovskih izbjeglica koji su tražili spas od sve strašnijih progona te je zajedno s vladama SAD-a, Brazila, Engleske, Španjolske, Portugala i drugih zemalja tražila najbolja moguća rješenja kako bi se dobile useljeničke, odnosno tranzitne vize te kako bi se organizirao prijevoz tih nesretnih ljudi do njihovih odredišta u koja su hitali spašavajući gole živote. Tako je Brazil, na intervenciju Svete Stolice, odobrio tri tisuće viza za useljenje, što se intenziviralo od ožujka 1940. godine.

Početkom godine 1941. Sveta je Stolica dobro znala da će političkim i rasnim bjeguncima biti sve teže napuštati područja koja su bila podložena vladi u Berlinu. Umjesto riječi „useljenje“ sve se više počela pojavljivati riječ „deportacija“. Jedno pismo kardinala Innitzera od 4. veljače 1941. Papi izvještavalo je da je počela deportacija 60000 Židova iz Beča, među njima jedanaest tisuća katolika židovskog roda, i to ovim riječima: „Ne vodi se računa ni o dobi ni o religiji“. Još i prije toga, 20. siječnja, bečki je nadbiskup pisao Papi moleći novac za krštene Židove koji su bili lišeni svake novčane pomoći. Državni tajnik Svete Stolice kardinal Maglione odgovorio mu je 6. veljače pismom koje je samo dijelom davalo osjećaj nemoći, zbog kojega je patio i Vatikan, a ne samo kardinal Innitzer. Maglione je pisao kao da je mislio, a možda je i mislio, da bečki nadbiskup nije bio upoznat s opsegom intervencija Svete Stolice u korist Židova, bili oni katolici ili ne, na područjima pod vlašću Nijemaca i njihovih saveznika: intervencijama da se ublaže rasni zakoni, da se oslobode internirani Židovi, da se zatvorenicima poboljšaju uvjeti, ekonomskom pomoći obiteljima, poticajima za osnivanje nacionalnih komiteta za pomoć izbjeglicama, useljeničkim vizama postignutima u Sjevernoj i Južnoj Americi, među njima su bile tisuće viza koje je Brazil doista podijelio. Maglione izvještava Innitzera da mu Papa šalje dvije tisuće dolara za njegov rad, ali da ostaje malo nade za dobivanje ulaznih viza u američke republike. U tom vremenu bilo je jako teško dobiti tranzitne vize čak i za Iberski poluotok. Budući da je Židovima koji su trebali prijeći u tranzitne zemlje preko Italije Mussolinijev režim počeo raditi velike probleme, Maglione je protestirao kod njegove Vlade. Nebrojene su diplomatske note upućene njemačkoj Vladi, posebice preko nuncija Orseniga, kojima se protestiralo protiv uhićivanja, deportiranja ili sprječavanja napuštanje teritorija Židova, bilo da su bili kršteni ili ne. Slučaj 156 Židova katolika ulovljenih u stupicu u Nizozemskoj i u Belgiji godine 1941. nije završen niti sljedeće godine, usprkos brojnim intervencijama i Orseniga i nizozemskih biskupa. Vijesti o deportacijama dolazile su svakodnevno i do Pija XII., pa tako i ona o deportaciju Židovke koja je postala karmelićanka, Edith Stein, o čemu u svome pastoralnom pismu na općenit način izvješćuje utrehtski nadbiskup navodeći: „Prema onome što su mi pisali, nedavno su deportirali i redovnice“.

U proljeće 1942. godine počelo je ostvarenje onoga što tajni dokumenti Trećeg Reicha već nazivaju „konačno rješenje“. Čini se da je kritični trenutak bila konferencija održana u Wannseu (Berlin) 20. siječnja 1942. tijekom koje je Heydrich, voditelj RSHA (Sigurnosnih službi Reicha) predstavnicima ministarstava i drugih državnih tijela predstavio plan „konačnog rješenja židovskog pitanja“, koje je, po njegovu mnijenju, obuhvaćalo 11 milijuna Židova uključujući i 330 tisuća engleskih Židova. Pod plaštem pohoda na Rusiju plan je poprimio oblik masovnog preseljavanja europskih Židova u Poljsku. Godine 1942. mogućnosti za iseljavanje bile su potpuno zatvorene, i tada je došlo do nove pojave – izgon Židova, muškaraca, žena i djece iz njihovih boravišta i deportacija iz Njemačke. Od tada su intervencije Svete Stolice definitivno krenule novim smjerom: umjesto olakšavanja iseljavanja, koje je postalo nemoguće, nastojalo se pokušati se suprotstaviti deportaciji, za koju se počelo pretpostavljati da ima tragičan završetak.

Iz Vatikana su usprkos sve manjim nadama i dalje prosljeđivali molbe zauzimajući se za Židove, moleći da se s njima blago postupa, odnosno zauzimajući se za pojedinačne slučajeve za koje su kod Pape odnosno Svete Stolice intervenirale brojne židovske organizacije diljem tada slobodnog svijeta. Orsenigo je 24. lipnja 1942. odgovorio na posebnu molbu mons. Montinija u korist jednoga židovskoga para. Činjenica da taj par nije bio u koncentracijskom logoru, rekao je, ništa ne mijenja: nijedna izlazna viza nije bila dana nijednom Židovu. Nuncij je nadodao, aludirajući na druge posebne slučajeve na koje su ga upozorili mons. Montini ili drugi vatikanski dostojanstvenici: „Žao mi je što moram dodati konstataciju da su te preporuke ne samo neučinkovite, nego su i loše primljene; na kraju završavaju neraspoloženošću vlasti i prema drugima, manje teškim slučajevima, koji prije nisu bili zahvaćeni općim mjerama, kao što je to bio slučaj s nearijskim osobama“. Nešto kasnije, točnije 21. srpnja 1942. isti je Orsenigo zaključio o držanju Vlade u Berlinu: „Položaj Židova isključen je iz svakog dobrohotnog posredovanja“. Štoviše, iz Wilhelmstrasse su mu više puta dali razumjeti da će biti utoliko bolje što bude manje govorio o Židovima: „Djelatnik je, saslušavši slučaj, odmah odgovorio da ne može primiti molbu apostolske nuncijature i savjetovao da se i ne spominje da mu je takva molba upućena“.

Od brojnih, međusobno podudarnih ali i protivnih vijesti teško je bilo zaključiti što je stvarna istina, što laž, što propaganda, a što poluistina. Pitanje izvora zaista je bilo krajnje osjetljivo i teško. Tako je, primjerice, pravnik Paul Guggenheim, koji je vodio ženevsku podružnicu Židovskog svjetskog kongresa, blokirao vijesti o logorima smrti koje je njegov podređeni službenik Gerhart Riegner htio uputiti britanskim i američkim Židovima i njihovim dobrotvornim organizacijama. Ipak, kako potvrđuju dokumenti iz britanskog arhiva, krajem listopada 1942. godine Guggenheim posjećuje američki konzulat u Ženevi da bi izvijestio o sudbini Židova u Istočnoj Europi, navodeći neke Riegnerove informacije, no pritom uopće nije spomenuo plinske peći. Američki pak konzul Paul C. Scuire bilježi te informacije i navodi kako se mnoge stvari u brojnim informacijama o tome problemu u brojevima i pojedinostima ne podudaraju, no u bitnome da se slažu.

Potkraj 1942. godine Državno je tajništvo Svete Stolice primilo izvještaj jednoga savjetnika nuncijature u Berlinu koji se vratio u Rim, a u glavnome je gradu Reicha proživio niz godina, u kojemu je cjelovito prikazan položaj Židova, katolika i nekatolika, u Njemačkoj. Tijekom 1941. i 1942. mjere protiv Židova postale su osobito nasilne. Pohod na Rusiju istoj je sudbini izložio novu skupinu Židova: 1,5 milijuna u dijelu Poljske koji su prije bili okupirali Rusi, i 260 tisuća drugih u baltičkim državama, koje su godine 1941. došle pod nadzor Sovjeta. Još milijun i pol prebivao ih je na ruskome tlu koje je potkraj 1942. nadzirala njemačka vojska. Ukupno je pod vlašću Nijemaca bilo oko 4 milijuna Židova. Prva se savjetnikova aluzija odnosila na koncentracijske logore. Nakon što je spomenuo dva geta, u Lodzu i u Varšavi, razložio je da nije bilo moguće sve Židove okupiti u tim getima, zato su ih otpremili u koncentracijske logore „gdje im je život bio vrlo težak; slabo su ih hranili, podvrgnuti su iznimno teškom radu, što je brzo vodilo u smrt. Kažu da su takvi koncentracijski logori dotad bili uspostavljeni u Poljskoj, što je navodilo na pomisao da je njemačka vlada izabrala istočne regije kao konačno mjesto prebivanja europskog židovskog stanovništva“.

Kako je Pio XII. djelovao

Nakon ove i sličnih informacija koje su stizale Piju XII. jasno je zašto je Coco, kad je predstavio Königovo pismo Leiberu, rekao „i ne samo od tada“. Papi je sve bilo jasno i nalazio se u tako stiješnjenom položaju da je svaka njegova intervencija ili bilo kakva inicijativa vatikanske diplomacije nailazila na zid i uglavnom graničila s opasnošću da se još više našteti unesrećenima. To je, međutim, trenutak u kojem nastaje njegova glasovita Božićna propovijed, izrečena na Radio Vatikanu 24. prosinca 1942. godine u 10.30 sati.

Papa je osudio sve okrutnosti tadašnjega rata, kršenje međunarodnih konvencija, koje bi morale ograničiti ratne strahote, i upozorio na “na stotine tisuća osoba koje su bez ikakve vlastite krivice, ponekad jednostavno zbog svoje nacionalnosti ili rase bili osuđeni na smrt ili usahnuće“. On je općenito govorio o miru. Nije to bio poziv na pregovore ili na prekid vatre, nego priprava na dugu stazu za budući stabilan i trajan mir. Nakon što je progovorio o dubokim uzrocima rata, o strahotama i kršenjima prava koja prate sadašnji sukob, u pet je točaka naveo neizostavne pretpostavke za uspostavu mira u svijetu:

1. Treba osigurati pravo na život i na neovisnost svim narodima, malima i velikima.
2. Narode treba osloboditi bremena utrke u naoružavanju s pomoću međunarodnoga organskoga, postupnoga razoružavanja.
3. Obnoviti i stvoriti međunarodne institucije, vodeći računa o manjkavostima prijašnjih institucija.
4. Priznati, prije svega u interesu europskoga uređenja, prava nacionalnih manjina.
5. Priznati napokon, nad svim ljudskim zakonima i konvencijama „svete i neoborive norme božanskoga prava“.

Na kraju te poruke, koja je uglavnom ostala na teoretskoj razini, Pio XII. je promijenio ton. Sretan je, izjavio je, da može priopćiti dobru vijest svojim slušateljima. Predsjednik Sjedinjenih Država odlučio je obnoviti službene odnose između Bijele kuće i Vatikana, i svojega će osobnog izaslanika hitno poslati u Rim. To je pak značilo da predstavnik Njemačke pri Svetoj Stolici više neće biti doajen diplomatskog zbora, što je po službi tada bio, ali i da Papa, koji je s predsjednikom Roosveltom gajio osobno prijateljstvo, sasvim jasno poručuju u kom pravcu se kreću njegovi poduhvati. Taj je Papina propovijed u stranim medijima bila vrlo dobro prihvaćena pri čemu su joj samo neki predbacivali neodređenost jer da Papa nije izričito govorio o Židovima već o „podrijetlu“ pri čemu je bilo jasno da misli na židovsko podrijetlo. U arhivima je sačuvana bilješka o razgovoru između Pija XII. i britanskoga zastupnika Osbornea u Vatikuna od 29. prosinca 1942. u kojoj taj veleposlanik obavješćuje svoga ministra vanjskih poslova navodeći: „On je obećao sve učiniti u korist Židova“.

Pio XII. bio je vrhunski intelektualac, teolog, filozof i diplomat i posve je bio svjestan važnosti riječi i njihovog djelovanja u najtežim ratnim okolnostima. Nisu u to vrijeme s njegovom tihom diplomacijom, notama, propovijedima i zauzimanjima na osobnoj razini bili zadovoljni ni svi svjetski političari kao ni mnogi unutar same Katoličke crkve. Neki su mu poljski biskupi, koji su pred nacističkim terorom izbjegli u inozemstvo ili su bili protjerani, također predbacivali mekoću, dok mu je poljski episkopat koji je ostao u zemlji uvelike odobravao takvo postupanje. I njemački episkopat bio je vrlo suglasan s takvim načinom djelovanja jer je i te kako bio svjestan da bi oštriji tonovi bili proizveli i daleko teže posljedice.

Da je ipak Pio XII. pogađao svoju metu svjedoči i podatak da ga je Hitler htio ubiti, o čemu je bila riječ osobito nakon uhićenja Mussolinija. O tome je nedavno (2020.) pisao Avvenire prenijevši da je atentat na Papu tada planirao Glavni stožer za sigurnost Reicha u Berlinu i to nakon 25. srpnja 1943. Izvor novih informacija o tome planu bio je Niki Freytag von Loringhoven (72), sin jednog od organizatora atentata, pukovnika Wessela Freytaga von Loringhovena. Vijest o atentatu se, međutim, proširila nekim diplomatskim kanalima tako da je došla i do njemačkoga veleposlanika u Vatikanu, a on je potom obavijestio svoju Vladu te se potom od toga odustalo.

Međunarodni skup o ulozi Pija XII. u Drugome svjetskom ratu

Nekako podudarno s objavljivanjem Königova pisma, od 9. do 22. listopada 2023. godine na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu organiziran je i Međunarodni znanstveni skup o ulozi pape Pija XII. u Drugome svjetskom ratu. Radovi i prinosi s toga skupa još nisu dostupni, no prema nekim intervjuima i medijskim izvješćima može se reći kako je izneseno mnogo važnih podataka, ali svi sudionici suglasili su se u ocjeni da je proučavanje dokumenata tek na početku.

Tako se saznaje da je papi Piju XII. bilo upućeno preko 6000 molbi, od čega je barem deset posto njih vidio sam Papa. On, naravno, nije djelovao sam. Vatikan je već stoljećima duhovna i svjetovna institucija koja je svojim djelovanjem ucijepljena u povijest mnogih država i naroda pa je na tome kongresu izraženo i mišljenje da se težište, umjesto samo na Pija XII. i holokaust, treba staviti na Rimsku kuriju i židovske žrtve. Osim toga novi arhivski dokumenti iz pontifikata Pija XII. rečeno je, bacaju posve novo svjetlo na povijest diplomacije pri čemu da se problem sastoji u tome da nije moguće međunarodne odnose Svete Stolice analizirati samo s religioznih ili moralnih stanovišta. Real-politička škola je malo posvetila pozornosti ulozi Vatikana u međunarodnim odnosima pri čemu se zaboravlja da je mnogo znanstvenika i sada uključeno u nastojanja Svete Stolice oko realno-političkih stajališta u odnosu prema miru.

Suzanne Brown-Fleming, koja od 2001. vodi međunarodne akademske programe holokausta Memorijalnog muzeja u Washingtonu, zahvalivši papi Franji na otvaranju Apostolskoga arhiva, rekla je: „Najprije moram reći kako je sjajno da je Sveti Otac rekao: Crkva se ne boji povijesti! I zbilja, od 2020. vatikanski Arhiv je otvoren za istraživanja. Mora se predbilježiti, kao i u svakom drugom arhivu u Europi i u SAD, a onda se može ući i slobodno istraživati … Većina od više od 16 milijuna dokumenata još uvijek nije digitalizirana, a uopće je riječ o nevjerojatnoj količini materijala. A to znači da je posao polagan. Zbog toga danas ne možemo reći da nakon tri godine sve znamo. To traje. Moram reći: Zbilja smo još na početku. 16 milijuna stranica, to traje – deset, petnaest, možda dvadeset godina. Ne možemo nakon jednog pronađenog dokumenta reći: Sad znamo sve što je bilo u glavi Pija XII. To ne bi bilo dobro istraživanje“. Ona je pritom istaknula da bi trebalo istražiti koliko je bilo spašenih Židova koji su bili kršteni i onih koji nisu bili kršteni. Je li na primjer bilo razlike između njih ili pak nije pa su se spašavali svi koji su zatražili pomoć. „Na ovome skupu saznali smo, nastavila je ona, da je Pio XII. rano bio informiran o holokaustu te da je od jeseni 1941. dobivao mnoge obavijesti o holokaustu i o ubojstvima Židova, a 1942. i o plinskim komorama. Dobio je mnoge podatke, ali moram reći da su i drugi dobivali slične informacije u gotovo realnome vremenu“.

Crkveni povjesničar iz Belgije Johan Ickx u svome izlaganju ustvrdio je da niti jedna tadašnja europska država nije tako sustavno pomagala Židovima kao Vatikan. Sveta je Stolica imala posebni ured za pomoć Židovima. U razgovoru za Radio Vatikan istaknuo je „da je zbilja postojao sustav pomaganja Židovima – na različitim razinama. To znači: Rim, zatim Italija, pa Europa i onda svijet. Da bi se to ostvarilo nužan je bio lanac, duboko međusobno povezan i koji bi funkcionirao. Mnogi od tih aktera su bili najdublje zauzeti te su također riskirali i svoj vlastiti život. To je išlo do redovnika i redovnica do laika pa sve do nuncija, biskupa i kardinala“.

Vatikanski arhivar Giovanni Coco, kojega smo citirali na početku ovog priloga i koji je objavom Königova pisma Leiberu uzrokovao novo zanimanje za ulogu Pija XII. u Drugome svjetskom ratu, na skupu je ustvrdio da je šutnja o holokaustu u Vatikanu bio neki oblik autocenzure. Bile su to odluke koje su se donosile s osobitom pozornošću, sigurno i sa sviješću o odgovornosti za posljedice koje bi to imalo po katolike u Njemačkoj i Poljskoj pa i za sudbinu same Crkve koja pod nacizmom nije bila u nimalo dobrom položaju. Ta se autocenzura još snažnije nastavila nakon okupacije Rima 1943.-1944. tako da se Papa nikad nije branio od lažnih optužbi da je sam podupirao deportacije Židova. Doduše, rekao je Coco, protestnu notu zbog te lažne vijesti bilo je tada pripremilo Državno tajništvo, no u posljednjem su trenutku riječi protesta bile prekrižene. „One će, ako uopće, biti priopćene usmenim putem“, rekao je tada mons. Montini. Coco u razgovoru za Radio Vatikan ističe da takvo držanje Pija XII. i Rimske kurije valja pripisati staroj diplomatskoj školi koja se, u teškim ratnim prilikama, držala maksime: Bolje manje nego više! To je bio svijet koji je još vjerovao u diplomaciju, no nabasao je na totalitarni režim koji je dogovaranje i diplomatske note tretirao kao „chiffon de papier“ – kao smeće!

I Coco je potvrdio da je Pio XII. za holokaust, posebice o vijestima iz Poljske, doznavao od 1940. godine, dok su vijesti o masovnim umorstvima Židova u plinskim komorama do njega dospijevala od kraja 1941., a od ljeta 1942. godine u Vatikanu više nije bilo dvojbe da se provodi strašan i velik plan masovnoga uništenja Židova. Taj je pojam, kako ga bilježe vatikanski dokumenti, prvi put upotrijebio poljski veleposlanik Kazimierz Papée, ali se odnosio na Poljsku. Riječ masovno uništenja je u Vatikanu imala velik odjek jer se u diplomaciji još uvijek računalo s time da se rat može zaustaviti kompromisom. Taj je izraz, međutim, državni tajnik Maglione izrezao iz protokola i ostavio samo Poljsku. Znakovito je da se ta riječ ponovno javlja u rujnu 1942. godine, a tada je upotrebljava mons. Montini, kasniji papa Pavao VI., i tada u kontekstu masovnog uništenja Židova.

Zaključak

Povijest ne valja uljepšavati pa tako niti činjenicu da je i u Rimskoj kuriji, pod egidom nekakve krivnje za raspinjanje Isusa Krista, bilo onih koji su šutnju o stradanju Židova s jedne strane smatrali korisnom za samu Crkvu, a s druge strane i za same potencijalne žrtve. No da je postojao i neki talog naslijeđene odbojnosti spram Židova, također je istina. S time se slaže i Coco koji je na upit novinara može li se ta šutnja Kurije podvesti pod zajednički nazivnik antižidovske osude, odgovorio da se takva šutnja može podvesti pod zajednički nazivnik takve osude koja da je još neko vrijeme opstojala u Vatikanu, no da je ona postupno jenjavala zahvaljujući upravo i samom Piju XII., koji takvu klimu nije baš do kraja mogao popraviti te je takva šutnja dijelom postojala i dalje. No, naglašava Coco, oni koji su tako šutjeli ipak nisu ostajali ravnodušni. „Moj je dojam iz nekih naznaka u njegovim vlastitim rukopisima i primjedbama, da je sve to Pio XII. svjesno proživljavao te to u sebi nosio kao svoju bol. Nama pak, koji smo toliko vremena udaljeni od tih događaja, pobuđuje gledanje, čitanje i razumijevanje tih događanja osjećaj trpkosti. No, ono što nemamo pravo tiče se naše osude. Pravorijek pripada samo Bogu. Na nama je da povijesna događanja na temelju dokumenata i dalje rekonstruiramo da bismo mogli razviti moralnu predodžbu protagonista. Ono što ne bismo trebali jest da sebe, s današnjeg motrišta, stavljamo na mjesto povijesnih protagonista. Morali bismo živjeti u njihovu vremenu i u njihovoj tvorevinama kako bismo mogli prosuđivati“.

Zaključimo: U danima kad je kardinal Pacelli postao papa Pio XII. svijet je živio u miru. Ali u kakvom miru, rekao je nešto kasnije u govoru kardinalima 2. lipnja 1943.: „Nad tim smo se mirom nadvijali kao što se čovjek nadvija nad uzglavljem umirućega, kojega goruća ljubav, iako beznadno, ustrajno želi istrgnuti iz zagrljaja smrti“. Doista, on je to radio na svoj način. Svečanim govorima, tajnim diplomatskim koracima, patetičnim pozivima narodima i vladama, diplomatskim notama i mnogočim što nam možda još i nije poznato, a što će se vjerojatno još otkriti u milijunima nedirnutih dokumenata. U predvečerje početka velikoga rata, još 23. kolovoza 1939. godine putem radija obratio se Pio XII. odgovornima za rat i mir: „Ništa nije izgubljeno mirom. Ratom može biti izgubljeno sve“. Svoj način i ulogu u tome strašnom vremenu možda je sažeto objasnio kardinalu i münchenskome nadbiskupu kada je rekao da prema stranama u sukobu želi zadržati: ne neutralnost koja može biti shvaćena kao pasivna nezainteresiranost, što ne priliči poglavaru Crkve, nego nepristranost koja stvari prosuđuje u skladu s istinom i pravdom. Kako će ta istina izgledati kad se prouče svi preostali dokumenti – prema naznakama, a na temelju djela a manje na temelju prešućenog ili barem nedovoljno oštro rečenog, mogla bi ta istina biti i bolja no što nekih predviđaju pa i priželjkuju. Ipak, prave odgovore dat će povijest.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.