Ipak, mi ćemo se ovom prilikom ograničiti na djelovanje medijskih djelatnika koji su – polazeći od njihova poslanja i odgovornosti – među prvima pozvani boriti se protiv takvih vijesti. Od značajne pomoći u njihovoj zadaći bit će regulacija novinarske profesije, odnosno odgovarajući zakoni i etički kodeksi koji reguliraju to područje. Treba istaknuti da je, posebno posljednjih godina, u više zemalja donoseno više zakonskih odredbi kojima se pokušava ograničiti prisutnost i širenje dezinformacija, osobito u virtualnim prostorima.

Pristupajući problematici dezinformacijama iz druge perspektive, u prvi plan tada dolazi zauzimanje za novinarstvom koje će doista biti u službi istine. Tu se, međutim, nameće pitanje: kako „definirati“ istinu unutar informacijsko-komunikacijskog konteksta? Očito nije dovoljno samo promovirati načelo prema kojem treba uvijek govoriti i širiti istinu, a pritom je i upitno može li se istinitost neke komunikacije vrednovati isključivo prema kriterijima podudarnosti sadržaja i stvarnosti o kojoj se govori?

Ostavljajući po strani veoma kompleksno pitanje o istini, o mogućnosti njezine spoznaje i načina ostvarenja, mi ćemo se usmjeriti prema načelu objektivnosti kao načelu o kojem se više govori unutar medijskog djelovanja. Ali, iako može izgledati gotovo samorazumljivo, ni samo načelo objektivnosti nije lako odrediti pogotovo ako se ima u vidu činjenica da se sama objektivnost u različitim periodima shvaćala na različite načine. Prema mišljenju Briana McNaira na promjenu shvaćanja objektivnosti koncem prošloga stoljeća snažno je utjecala tabloidizacija informacije kao i činjenica njezinog sve bržeg širenja te ju je zbog tih procesa bilo teško kontrolirati u kratkom vremenu. K tome treba imati u vidu da danas gotovo svatko može postati autor teksta unutar virtualnih prostora te da se informacije odašilju bez ikakve selekcije ili filtriranja. Zato smatramo da je učinkovitije, od pokušaja donošenja definicije objektivnosti, ukazati na određene elemente odnosno karakteristike objektivnosti kao i mogućnosti konkretnog djelovanja u vidu njezina ostvarenja.

U novije vrijeme, sve do referenduma o izlasku Velike Britanije iz Europske unije, McIntyre kaže da se na objektivnost gledalo prvenstveno pod vidom nepristranosti pri čemu je od temeljne važnosti bilo to da se u medijima odnosno medijskim izvještajima svakoj strani dade jednako vremena/prostora odnosno da se na isti način prikažu različita razmišljanja i argumentacije. Takvo se djelovanje smatralo pravednim, odnosno ispravnim. Međutim, pritom se nije dovoljno pozornosti pridavalo činjenici da su mediji na taj način stvarali sliku o jednakoj valjanosti predstavljenih stavova i mišljenja pa i u onim situacijama kada je bilo očigledno da nisu i ne mogu biti jednakovrijedni ili od iste važnosti. To je konkretno značilo da bi se u istoj mjeri posvećivala pozornost nečemu što je bilo od marginalne važnosti ili možda stav manjine i onome što zbog svoje važnosti zaslužuje mnogo veću pozornost. Možda je upravo izvješćivanje s nekih okupljanja najočitiji primjer takvoga (nepravednog i neobjektivnog) djelovanja. Zato autentično shvaćanje objektivnosti ne bi trebalo biti – svakome dati jednaki prostor! – već bi temeljni kriterij objektivnog prikazivanja/izvješćivanja trebao ići za tim da se omogući medijskim konzumentima da dobiju što je moguće realniju sliku onoga što se uistinu dogodilo kako bi na temelju toga mogli dobiti što realniju sliku.

Među načelima koje bi medijski djelatnici – u vidu što objektivnijeg djelovanja – trebali imati, spominjemo neke. U prvom redu oni trebaju dobro poznavati i razlikovati razne medijske žanrove kako bi uistinu odvajali vijesti od komentara. Medijski bi konzumenti trebali moći razlikovati između prikaza nekoga događaja i vrednovanja toga istoga događaja. Novinari bi svakako morali uvažavati pluralizam u interpretaciji ili predstavljanju različitih mišljenja, ne vodeći se jednostavnim načelom „svakome pridati jednako prostora“, kako je prije spomenuto. Na koncu, a to nije lako ostvariti u današnjem medijskom kontekstu, je nužnost stalnoga nastojanja oko ostvarenja neovisnosti (bilo političkoj ili ekonomskoj) te izbjegavanje najrazličitijih utjecaja na neovisnost medija kao i medijskih djelatnika.

Treba ipak spomenuti da je i govor o objektivnosti u novinarskom kontekstu na određeni način uvijek „uvjetovan“ odnosno da moramo biti svjesni da se nikada neće ostvariti „stopostotna“ objektivnost. Naime, svaki govor, svako izvještavanje kao i sama informacija uvijek podrazumijevaju određeni vrijednosni stav iz kojega sam novinar progovara. On stvarnosti o kojoj govori redovito pristupa iz određene perspektive. Osim toga mediji nisu isti jer svaki medij ima svoju (medijsku) politiku po čemu je kao takav prepoznatljiv u javnom prostor a od njega se očekuje da djeluje u vidu ostvarenja toga poslanja. Zadaća medija, odnosno novinara, ne bi trebala biti da pod svaku cijenu uvjere publiku već bi trebalo biti prepoznato da mediji odnosno novinari donose „svoj pogled“ i svoje poimanje stvarnosti i istine pri čemu je vidljivo da novinar poštuje svoju publiku te uvijek prihvaća mogućnost da publika bude ta koja će se dati na put otkrivanja istine.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.