Tako je među djelatnicima u medijima, tako je u školama i na fakultetima, tako je u svim sferama društva. Postali smo svjesni da je promjene nemoguće unaprijed predvidjeti, a istovremeno smo u obrazovanju dužni pripremati mlade ljude za poslove u budućnosti koje ne možemo ni zamisliti i za tehnologije koje još nisu izumljene.

Moderne metode poučavanja usmjerene su na kombiniranje inovativnih tehnika s obrazovnim alatima kako bi učenje bilo interaktivno i učinkovito. Nije to lako jer su potrebne namjerne nastavne intervencije i tehnologije prilagođene razvoju vještina (za razliku od sadržaja koji se može prenositi različitim medijima).

Početak je to upravljanja znanjem koje je temeljna vještina jer uključuje pronalaženje, procjenu (posebno važno za dezinformacije), analizu, primjenu i širenje informacija u određenom kontekstu, bilo da je kontekst obrazovni ili medijski. Upravo zbog toga jedini siguran put, kako za pojedinca tako i cijelo društvo, je stalna spremnost na cjeloživotno učenje.

Pod cjeloživotnim učenjem mislimo na svaku aktivnost učenja tijekom života s ciljem unaprjeđenja znanja, vještina i kompetencija u okviru osobnog, društvenog, građanskog ili profesionalnog djelovanja. Samo tako može se ići u korak sa sve bržim ritmom znanstvenih otkrića, tehnoloških inovacija i širenja ideja, ali i mnoštvom različitih i oprečnih izvora na internetu koji dovode u pitanje pouzdanost i valjanost dostupnih informacija.

Upravo tu se otvara široko područje za širenje dezinformacija čije posljedice mogu biti, ne samo ozbiljne, već i opasne.

Pomislimo samo na dezinformacije u području medicine i mogućih posljedica na živote i zdravlje ljudi, ili dezinformacije u izvještavanju iz ratnih područja, te njihove posljedice za mir u svijetu.

Postavlja se pitanje kako formirati osobe da provjeravaju informacije i misle svojom glavom? Kako ih osnažiti da budu dovoljno hrabri da svoje znanje i stavove jasno i argumentirano artikuliraju u medijskom prostoru?

Jedan od sigurnih putova za koji svi znamo je naučiti osobe kritički razmišljati. Već davne 1973. godine Dewey je napisao da kritički promišljati zahtjeva vještinu, vježbanje i metodu, ali sve to nije dovoljno jer je nužna predispozicija (sklonost uma) takvom promišljanju.

Naravno da bez znanja u određenom području nema ni kritičkog razmišljanja. Predispozicija ili prirodna sklonost nečemu, odgovor je zašto djelujemo na određeni način kada se nalazimo u određenoj situaciji. Ona nam daje odgovor zašto smo skloniji dijeliti neke informacije, a druge ne.

Naime, dijelimo one informacije koje potvrđuju naša postojeća uvjerenja bez obzira na njihovu točnost. To posljedično dovodi do toga da često dijelimo informacije bez da smo ih provjerili. Radi se o kognitivnoj pristranosti koja opet proizlazi iz našeg znanja (poznavanja činjenica), tj. neznanja o određenom području.

U današnjem dobu preplavljenom informacijama upravo otvorenost uma, znatiželja i spremnost na istraživanje čine bit kritičkog razmišljanja.

Osoba koja kritički promišlja je ponizna jer je svjesna svojih ograničenja u znanju i vještinama, ali i dovoljno hrabra da postavlja teška pitanja (i kada se drugi uopće ne pitaju).

To je nemoguće bez empatije, odnosno spremnosti da se svaka stvarnost promatra iz više perspektiva. Takav način dovodi do nepristranosti i vjere u razum, pa i kada većina koja je uvijek glasna misli suprotno.

***

Rubriku „Glas istine“ u okviru projekta „KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama“ Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom „Glas istine – Vox Veritatis“ želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke Crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.