Budi dio naše mreže
Zavaravajuće

Odmah nakon Dore na kojoj je Baby Lasagna pobijedio svojom pjesmom i tako se plasirao na Eurosong, krenula je i kampanja koja je, ni manje ni više, nego baš u njemu vidjela sotonista.

/ Anton Šuljić

Marko Purišić ili Baby Lasagna postigao je sjajan uspjeh na ovogodišnjem Eurosongu u švedskome Malmöu plasiravši se na izvrsno 2. mjesto, čime je postigao najveći doseg otkako je samostalne RH. Mladić iz Umaga ličkih korijena svojom je pjesmom Rim, Tim, Tagi, Dim ritmom, melodičnošću i posve suvremeno koncipiranim glazbenim žanrom kao i kompletnom izvedbom oduševio i nas i europske gledatelje. Upravo su mu europski gledatelji, za razliku od žirija, dodijelili najviše glasova te je kao moralni pobjednik tog natjecanja prihvaćen već na tome natjecanju, budući da je kao ni s kim drugim publika pjevala i plesala na svim izvedbama, ali je kao takav dočekan i u Zagrebu i u Umagu te ga tako tretira i čitava naša, kao i dobar dio europske javnosti. Njegova popularnost u ovom je trenutku gotovo pa planetarnih razmjera, a ono što se najavljuje i nazire, očito je da ga čeka lijepa glazbena budućnost.

On, međutim daje dojam skromnog, pribranog i normalnog mladog čovjeka za kojeg se može reći da je, u moru bizarnih pa i nenormalnih ili paranormalnih nastupa na Eurosongu, zapravo pokazao da čežnja za normalnošću i skromnošću još uvijek pulsira u ovoj nametnutoj javnoj utakmici najrazličitijih manjina koje nameću svoje, ne baš posve normalne, standarde. Utoliko je Marko Purišić i neka vrsta lakmus papira za raspoznavanje stvarnog stanja duha naše suvremenosti.

Onako kako se pojavio i kakav je dojam davao od iznenadne pobjede na Dori – a ušao je kao rezerva – pa sve do spontanih izvedbi na dočecima, Marko je postao prototip jedne normalnosti koja plijeni, ispunja ponosom, veseli i navodi na ples, razgaljuje srca, ovlažuje vjeđe, ostavlja gotovo bez daha nad postupcima kakav je, primjerice, prenamjena lijepe svote novaca za humanitarne svrhe, koje bismo od svijeta šoubiznisa jedva očekivali. No, i uza sve to glavni razlog ovog napisa je činjenica da postoji nešto što ide na dušu vrlim katolicima – ne svima, nego nekima. Nešto je u samoj našoj zemlji i među ljudima koji se deklariraju katolicima vrlo zanimljivo, da ne kažem upitno pa i problematično, štetno i opasno.

Naime, odmah nakon Dore na kojoj je Baby Lasagna pobijedio spomenutom pjesmom i tako se plasirao na Eurosong, odmah je krenula kampanja koja je, ni manje ni više, nego baš u njemu vidjela sotonista. Počelo je s objavom poznatog nogometaša Dejana Lovrena, brzog na obaraču, koji je na Instagramu odmah izjavio: „Fuj, ubjedili su vas da ste za ovo glasali. Demonizam. Fuj.“[1] Bila je to prva najava da je pjevač zajedno sa svojim timom zapravo sotonist. Nije mi namjera blatiti nogometaša Lyona i bivšeg reprezentativca Hrvatske, samo bih htio ukazati na štetnost tako nepromišljenog i neutemeljenog djelovanja u javnosti. Jer, proglasiti nekoga sotonistom na temelju nekog dojma (koji, uostalom, može biti i pomanjkanje glazbenog ukusa) ili pak predrasuda povezanih s odijevanjem ili gestama, zaista je problematično i štetno. Odgovornost za javnu riječ imamo svi, a osobito oni koji su na ovaj ili onaj način, da se izrazimo političkim rječnikom, „vidljiviji“. A nogometaš Lovren jest takav i tako se predstavlja javljajući se često na društvenim mrežama i iznoseći svoja stajališta. No, možda bi sve ostalo na tome da se za riječ odmah po Lovrenovoj objavio nije javio hrvatski književnik, zauzeti vjernik katolik i bivši diplomat Đuro Vidmarović.

Cijenim gospodina Vidmarovića, no ne razumijem njegovu prvoloptašku reakciju na Lovrenovu objavu koju je objavio na svome fb profilu: „Zbog mlađih čitatelja treba kazati kako je slavni nogometaš Lovren bio u pravu. Pjevač iz Umaga koji je nastupao pod pseudonimom ‘Baby Lazanja’ javno je učestalo pozdravljao TV javnost demonskim, odnosno sotonističkim pozdravom ‘Mano cornuto’. On je, očito, znao zbog čega to čini. Njegov nastup kao i odjeća koju je nosio bili su oblikovani u tom stilu.“ Više puta vrtio sam tu snimku i nikada i ni u kojem dijelu nastupa nisam vidio „Mano cornuto“ ili rogatu ruku. No, gospodin Vidmarović iskoristio je prigodu te je uz konstataciju da je Baby Lasagna sotonist dao i kratki pregled sotonističkih simbola, nabrojao neke predstavnike sotonističkih bandova i dao podatke o Sotonističkoj crkvi, što možda kao informacija dobro dođe, no ostaje gorak okus tako jednostavnog i žurnog proglašenja Baby Lasagne sotonistom. Zar tako lako? Takvu lakoću optužbi i prokazivanja ne bih očekivao od čovjeka koji ima i lijepog životnog iskustva i lijepe godine. No, nije ostao na tome nego je i u narednim objavama ponavljao slične teze.

Radoznao, već sam sljedećeg dana na HTV-u sa zanimanjem pratio razgovor s pobjednikom Dore i na moje veliko, i pozitivno, iznenađenje najprije vidio da Marko nosi čak dva lančića s križićima. Već je i samo u toj želji da se pojavi sa dva križa na javnoj dalekovidnici bilo nešto što je u pitanje dovodilo i Lovrena i Vidmarovića i, dakako, druge brzopotezajuće katolike koji prije reknu no što promisle i vide. A onda sam tim tragom dalje pratio što izjavljuje i kako se ponaša mladi Purišić.

Tako on za Bitno.net, što prenose i drugi portali, govori o svome odrastanju, krizi u koju je upao i vjeri u Boga koja ga je dovela do toga da je „natrag dobio samog sebe“. Izjavljuje doslovno: „Samom sebi bio sam bog i sve mi je bilo podređeno. A iznutra? Tama, slomljenost i tuga. Plakao bih iz dana u dan…“[2]. Priča kako je u 25. godini imao uspješnu glazbenu karijeru, drugi su izvođači od njega naručivali pjesme, upao je u duboku krizu, smršavio 30 kilograma, davao ispite na fakultetu, s djevojkom planirao osnovati obitelj i graditi dom u istarskome Kašteliru, ali osjećao je prazninu. „Nisam mogao boraviti s ljudima i bježao sam u izolaciju svog stana. Osjećao sam pritisak, kao da se moje srce nalazi u tuđoj šaci koja ga nemilosrdno stišće. Pratili su me umor i očaj, ukratko, upao sam u depresiju“. Našavši se u tako teškoj situaciji, traži pomoć: „U jednom trenutku tama je postala neizdrživa. Nazvao sam tatu koji je točno znao što mi je potrebno. Odveo me k prijatelju svećeniku na razgovor. Nakon susreta s njim tama je polako počela nestajati, a njeno mjesto zauzimali su sreća i osjećaj ispunjenosti.“[3] Marko je i prije bio katolik. Štoviše, prema vlastitome priznanju išao je u crkvu, ali se ponašao kako je htio, odnosno molio je samo tako da je sve bilo podređeno „trenutnim željama i potrebama“.

Ranije navedeni razgovor sa svećenikom (i sadašnjim duhovnikom), koji se odvio prije „dvije ili tri godine“, pokazat će se prekretnicom te vratima koja će ga odvesti u dotad nepoznatu „dubinu“. „Prvi put u crkvi sam htio slušati, a ne pričati. Što mi, Bože, želiš reći? Kako mi možeš pomoći? I primio sam odgovor. Nije to bio audio upućen ušima, već više osjećaj u srcu kojim mi je Bog poručio: ‘Moj si.’ Bog je za mene tada postao živa osoba. Čim se sjetim tih riječi, zaplačem…“. Stoga njegove riječi zvuče pomalo pavlovski: „Ništa nisam izgubio, a dobio sam sve. S Bogom sam natrag dobio samog sebe!“ Po vlastitome priznanju prestaje slušati neke do tada mu drage, bandove, „osobito one čija su ikonografija i pjesme bile antikršćanske“, a onda govori o tipičnome iskustvu tzv. neofita ili novoobraćenika te iskustvu da biti vjernik ne znači živjeti „u sedmome nebu“: „Moja prva naivnost nakon obraćenja bila je misliti da će život biti lakši. Tama je, doduše, nestala iz srca i nju je zamijenilo svjetlo, ali patnje i dalje postoje. Očekivao sam da će Bog biti poput nekog menadžera koji će mi voditi život i rješavati probleme, kad ono… izazovi i borba. No moram reći da u toj borbi napredujem.“[4]

Jedna od tih borbi tiče se njegove karijere. Kako biti onaj Baby Lasagna koji na pozornici radi „šou“, a svjedočiti za Krista. Neki su ga zbog toga već javno prozivali, no Marko se nije ulovio na taj mamac. Pritom je više od riječi kojima je istaknuo važnost vjere i obitelji u osobnom životu oduševila njegova pristojnost i izbjegavanje konflikta. „Rastuže me takve stvari, jer očekujem puno od drugih vjernika. Na kraju krajeva, predstavljamo nešto i imamo odgovornost, pogotovo ako smo javne osobe. Nadam se i da shvaćaju da postoji obraćenje, druga prilika koju nam Bog pruža.“[5]

Naravno je da netko tko je doživio obraćenje i tko drži do svoje vjere koja mu je „jako bitna“ osjeti kao da mu vrijeme s Bogom, zbog obveza i slave na neki način izmiče i prorjeđuje se, pa se pita je li takav način života zaista ono što je za njega i što Bog od njega želi. „Moj je san oduvijek bio živjeti od glazbe, ali ponekad nisam siguran je li to i Božja volja za mene. Inspiriraju me sveci, njihova skromnost i siromaštvo te se pitam kako to dvoje pomiriti. Pa opet, možda je baš potrebno u ovom mulju koji zovemo glazbom donijeti nešto što nisu samo seks, droge i lake note. To je sljedeća tema o kojoj ću razgovarati s duhovnikom.“[6]

Da bi netko tko toliko drži do svoje vjere te će i na samom Eurosongu prije jela napraviti znak križa i pomoliti se zaista biti prozvan sotonistom, bizarno je i puno predrasuda. Štoviše, sam će Marko reći kako su mu važni sveci poput padra Pija, čiji je životopis najprije pročitao nakon obraćenja, a uzor mu je baš sv. Pavao. Saznanje da je Vivaldi bio svećenik, kako kaže, što mu otvara „punu dimenziju uživanja u njegovim skladbama“. No to nije sve što nam ovaj suvremeni evangelizator, za kojega je više mladih ljudi na društvenim mrežama izjavilo da im njegovo svjedočanstvo vjere – premda se smatraju ateistima ili agnosticima – puno više govori nego bilo koja propovijed svećenika ili biskupa, još svjedoči. „Svako jutro pročitam nekoliko poglavlja Biblije jer smatram važnim poznavati Njegovu Riječ. Također slušam duhovnu glazbu, gledam Chosen (proplakao sam, valjda, na svakoj epizodi)… zapravo na sve strane pronalazim stvari koje me tješe. No najviše mi znači Euharistija, a definitivno obožavam mise zornice u vrijeme došašća. Prošle sam godine propustio samo jednu…“. Ali ima još. Kaže taj navodni sotonist i ovo: „Volio bih postati poput svetaca koji su željeli umrijeti za svog Gospodina. Kao sv. Petar koji je tražio da ga razapnu naopačke. Istovremeno u meni postoji glas koji mi govori da nisam dovoljno hrabar ni jak. No ipak snažnije odjekuje ono: ‘Ne boj se.’“[7]

Kako ove Markove riječi povezati s optužbama? Kako zapravo gledati na te koji potvaraju i prozivaju, koji blate i nabacuju se osudama?

Eurovizija ima 180 milijuna gledatelja diljem svijeta – za usporedbu, najpopularniji i najgledaniji američki Super Bowl je lani imao 123 milijuna gledatelja – i odavno je prestala biti zabavno-glazbeni program, te gotovo prerasla u političko-liberalni LGBT promotivni program. Izvedba Irske oborila je sve dosadašnje povijesne rekorde u otvorenoj promociji sotonizma. Javno su održali sotonistički ritual u okviru kojeg je završna poruka glasila ‘Crown the witch’ (Okruni vješticu) izrugujući se s Isusom i noseći krunu od trnja kakvu je nosio sam Isus. Istom krunom na proglašenju finala okrunili su „nebinarnog“ pobjednika Švicarske dodatno se ismijavajući. U pjesmi se koristi izraz bacanja uroka iz Harry Pottera: „Avada Kadavra, I speak to destroy!“ Dok je Slovenija izvodila pjesmu s kostimom koji je gotovo proziran i ističe intimne dijelove tijela, Finska je doslovno besramno nastupala obnažena. Iako je na malim ekranima stavljena cenzura, publika uživo imala je priliku gledati paradiranje golog muškarca na pozornici. Organizatori Eurovizije nemaju nikakav problem s time, kao ni javne televizije koje ju prenose. Hipokrizija je da je eurovizijska cenzura problem vidjela u riječi ‘s*it’ koju je Njemačka morala mijenjati u tekstu jer prema pravilima direkcije spada među zabranjene, dok propušta čiste sotonističke seanse, promociju nemorala i neukusa pa se s pravom valja pitati: Nije li „stručni žiri“ morao dati tolike dvanaestice Švicarskoj, odnosno nije li takav pristojan Bagy Lasagna, a k tome još i deklarirani katolik, naprosto morao završiti kao drugi?! Čudo je da je uopće i tako visoko plasiran pored javno deklarirane agende Eurosonga. Agenda transrodnosti, transeksualnosti, nebinarnosti, homoseksualnosti ni ovoga puta nije nedostajala, naročito u pobjedničkoj izvedbi pogubljenog mladog Švicarca odjevenog u kratku mini suknju.[8]

Začuđuje, međutim, da je i nakon svih objava, nakon svjedočanstva samog Marka i tolikih ljudi oko njega i nakon sjajnog nastupa na Eurosongu na društvenim mrežama nastavljena kampanja o njegovu sotonizmu. Pročitao sam ih na desetke i da ih ne promoviram namjerno ne navodim njihove adrese. I to su ti ‘ultrakatolici’ koji svoje neznanje i svoju skučenost, strahove, a možda i primitivizam, odmah pretvaraju u osudu i prokazivanje koga sotonistom. To je ljaga. Takve pojavnosti kaljaju lice Crkve i lice istine. Takvi „katolici“ Crkvi štete kao što štete istini i kao što štete i samima sebi. Na granici je to neke duhovne neuroze.

O fenomenu Baby Lasagne progovorila je i specijalizirana emisija Argumenti na HKR-u, a među ostalim gostima, telefonom se javio i Markov župnik iz Kaštelira, vlč. Želimir Bagavac te je govoreći o svom župljaninu Marku Purišiću kazao: “Marko je bar nakratko ujedinio naciju, u proteklih nekoliko dana je razveselio toliko ljudi, od onih najmanjih pa do najvećih, od simpatične vrtićke djece pa do naših stariji sugrađana.” Obrativši se mladima, rekao je kako je lijepo biti autentičan “na svoj i na jedan nenametljiv i jednostavan način javno svjedočiti svoju kršćansku vjeru! Na to smo uostalom svi pozvani, a tajna je u dobroti, jednostavnosti i vedrini!”[9]

Uostalom, bilo je potrebno samo malo truda i ponešto umijeća da se putem interneta oni koji imaju dobre i poštene namjere obavijeste o Marku Purišiću. Takvi bi naišli na desetine njegovih svjedočanstava o tome kome, kako i koliko on vjeruje i što mu znači vjera, a osim toga mogli bi vidjeti i čuti njegov poziv mladima da se ove godine priključe Susretu hrvatske katoličke mladeži u Gospiću, koji je, kako je rekao, i njegov grad jer mu roditelji potječu iz toga ličkog grada i u koji je on uvijek rado navraćao.[10] Osim toga mogli bi naletjeti i na njegovu duhovnu skladbu (i tekst i glazbu napisao je on sam) Ne daj mi, Oče:

Ja sam ljubi, ljubio

Kao Juda poljubio

Ja sam taji, tajio

Kao Petar zatajio

Ti si me pozva, pozvao

Svoga Sina poslao

Ti si me ljubi, ljubio

Za me na križ ga raspeo

Ja sam sumnja, sumnjao

Kao Toma posumnjao

Ja sam ruke oprao

Kao Pilat oprao

Ne daj mi Oče da živim po svom

Isprazne strasti caruju nada mnom

Ne daj mi Oče da sudim si sam

Bez tvoje Riječi kao led propadam

Aleluja

Ti me k sebi pozvao

Ja te k njima poslao

Ti mi noge oprao

Ja te bičem udrio.[11]

Zar bi ovo mogao napisati sotonist? Koliko je duhovne lijenosti i učmalosti potrebno da se koga ovakvog poput Marka proglasi sotonistom? Kolika mora biti duhovna sljepoća ili ostrašćena revnost pronalaženja zla tamo gdje ga nema, da se ovako mladog čovjeka, uza sve što sam govori, piše, pjeva i svjedoči, proglasi onim koji promiče sotonizam te da je sam pripadnik kulta Sotone? No, i sam Marko začudio se takvim prozivkama i objedama i požalio. Ipak, njegova je reakcija na takve optužbe rafinirano odmjerena i rekli bismo protokršćanska. Umjesto da s visoka i superiorno odgovori ne one prve ishitrene optužbe da promiče sotonizam i umjesto da takve „zakuca“ na stup srama i ismije ih, on o takvima nije rekao ni jednu lošu riječ niti je posegnuo za opravdanjem, već se učinio ranjivim za moguće napade iz drugog smjera kazavši da mu je vjera jako važna u životu. I to je bio najkršćanskiji odgovor i najbolje svjedočanstvo. Jamčim mu da će zbog toga vrlo skoro imati poteškoća – s druge strane. Navedeni „katolici“ su ili samo zločesti, ili su neznalice, ili su pak zavedeni pa su se zaletjeli. Oni drugi učinit će svoje…

U našoj javnosti već se dulje vrijeme događaju polarizacije, a to se odnosi i na unutarcrkvene prilike. Ono što nismo poznavali ni u drugoj polovici 20. st. niti na samom početku 21. st. sada se, na način nama stranog importa kakvog pratimo iz mjeseca u mjesec, događa i u samoj Crkvi. Crkva se sve više polarizira na one koji radikaliziraju javnu scenu, postaju agresivni propagatori neke vrste nesnošljivosti prema drugima i drukčijima, zagovaraju najcrnje scenarije – i to proglašavaju katoličkom tradicijom. Takvi pošto-poto obnavljaju predmoderne stavove i predkoncilsku praksu da po svojim standardima žele urediti svekoliku javnost. Ne ide to tako. Opća Crkva krenula je drugim putem. Ona želi biti sugovornik, suodgovorna za svoj svijet, ali ne želi i ne očekuje da se svi njezini postulati preslikavaju u državna zakonodavstva. S druge strane je pak tiha većina onih koji su smjernice II. vatikanskog koncila provodili u daleko težim uvjetima pod jugoslavenskim socijalističkim uređenjem i komunističkom represijom – i stekli iskustvo srednjeg puta koji je pomirljiv i okrenut dijalogu. Uostalom, Bog ima svoje načine da preokrene zlo stanje. Naša revolucionarna kršćanska nastojanja uglavnom su kontraproduktivna. Konačno bismo morali shvatiti da je Crkva poput kvasca, a ne ona koja poput žandara određuje što se u javnosti smije, a što se ne smije. I ovaj slučaj s proglašavanjem Baby Lasagne sotonistom ukazuje na to da nešto s našim shvaćanjem katoličke vjere i katoličke tradicije ide u krivom smjeru. Traži se zlo i tamo gdje je dobro. Vidi se Sotona i tamo gdje je Krist. Pa tko je onda stvarno sotonist?

Za kraj, ipak u malo vedrijem tonu. Ne, ne treba se sablažnjavati. I katolici plešu i trebaju plesati. Pa ako imamo mogućnost otvorimo neki kanal s glazbom Baby Lasagne i njegove Rim, Tim, Tagi, Dim i zaplešimo. A evo i teksta kako ga je u prijevodu s javnosti podijelila nekadašnja nenadmašna šefica svega oko Eurosonga u nas gospođa Ksenija Urličić:

Rim, tim, tagi dim!

Hej, ja sam veliki dečko sad,

spreman sam otići.

Bog mama, bog!

Hej, ja sam veliki dečko sad!

Odlazim i prodao sam kravu!

Prije no što odem, moram priznati,

treba mi runda opuštanja,

još jednom za sva dobra vremena

Rim, tim, tagi dim!

 

Svi ćete mi nedostajati,

ali najviše mačka.

Nedostajat će mi moje sijeno

Nedostajat će mi moj krevet,

ali najviše od svega nedostajat će mi ples!

Zato dođite svi, šepurimo se!

Rim, tim, tagi dim!

 

Nemoj zvati, nemoj pisati

Odlazim prvim svjetlom

Nemoj plakati, pleši

Rim, tim, tagi dim!

 

Nema povratka!

Moje postojanje blijedi u crnilo.

Da, nema povratka!

Moja anksioznost napada.

Rim, tim, tagi dim!

 

Nadam se da ću naći mir u buci.

Želim postati jedan od gradskih momaka.

Oni su svi tako lijepi i napredni!

Možda i oni znaju naš ples?!

Rim, tim, tagi dim!

 

Zbogom mama, zbogom tata,

mijau, maco, molim te mijaukni natrag!

Nemoj plakat, samo pleši!

Rim, tim, tagi dim!

__________________

[1] https://www.jutarnji.hr/scena/domace-zvijezde/dejan-lovren-izgubio-zivce-i-na-instagramu-burno-reagirao-na-pobjednika-ovogodisnje-dore-demonizam-fuj-15432205?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTEAAR3Hr6Xb673lSD8lkEd5MZUwn_IWiMwDkGCL9benuu1N9QQjJ0pPIfCJWuo_aem_AeGi5TyHk6cUbdPxJBJPXZgOfxcwGYtgLtRAg-xjLeAXGrwXs6Fg-0CMI4qIna2_0xPBZrZRdgQEa5F6a2HT9EQZ

[2] https://narod.hr/hrvatska/baby-lasagna-o-svom-obracenju-s-bogom-sam-natrag-dobio-samog-sebe#google_vignette

[3] Isto

[4] Isto

[5] Isto

[6] https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/baby-lasagna-marko-purisic-svjedocanstvo/

[7] https://www.bitno.net/vjera/svjedocanstva/baby-lasagna-marko-purisic-svjedocanstvo/

[8] Više o osvrtu na sotonizam na Euroviziji 2024. na linku: https://biblijaiznanost.net/eurovizija-2024-osvrt-na…/

[9] https://www.youtube.com/watch?v=3fly0_loJ4c

[10] https://www.tiktok.com/@shkm.gospic.2024/video/7355378228095225120

[11] https://www.youtube.com/watch?v=RSdIf2IrmrQ

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

 

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja