Nije „prejaka“ tvrdnja da se u europskoj kulturi, ne ulazeći ovom prigodom u analizu brojnih razloga koji su do toga doveli, značajnije vrednuje logičko-argumentativni model pristupa i tumačenja stvarnosti, a da je narativnost – ako je promatramo u kontekstu intuitivne logike – dospjela ipak u „drugi plan“ te da je često zanemarena iako posljednjih desetljeća svjedočimo rastućem interesu za narativnost. Naracija ne ide toliko za otkrivanjem „objektivne“ (neki će reći „znanstvene“) istine, već se veća pozornost posvećuje kontekstu u kojem pojedinci žive, odnosno cjelokupnom društvenom ambijentu. Valjanost narativa ne procjenjuje se time u kojoj mjeri ono što govorimo korespondira stvarnosti, već se više vrednuje nutarnja koherentnost i autentičnost same pripovijesti pri čemu je od osobite važnosti snaga uvjerljivosti. Naracijom se predstavljaju događaji, činjenice i osobe, a važno je obilježje naracije da povezuje pojedine elemente i epizode. Ona ukazuje na značenje, objašnjava uloge i funkcije bilo da je riječ o osobama ili događajima te se time otvaraju nove perspektive razumijevanja stvarnosti i događaja. Osim toga, naracija pomaže uspostavljanju odnosa i to tako da događaje povezuje u „lance“ i time oblikuje smisao. Zato bi bilo pogrešno naraciju smatrati ili je jednostavno promatrati kao puko prepričavanje. Ona je mnogi više od toga. Kao konkretni primjeri naracije u današnjim medijima – s kojima se gotovo svakodnevno susrećemo na našim ekranima – jesu razni reality programi satkani upravo kroz razne narativne oblike.

Isto tako, ne bismo dohvatili bit naracije ako bismo je promatrali samo kao obilježje nekih posebnih književnih ostvarenja. Treba istaknuti da je svaki medijski tekst oblikovan prema određenoj narativnoj logici. I ne samo pripovijesti ili storytelling, već je i sama informacija dio narativne logike. Svaka informacija nekom događaju, nekoj osobi ili općenito onome o čemu govori – svojom narativnom formom – daje sasvim određeni smisao. Upravo u naše vrijeme ta dimenzija informacije kao da dolazi sve više do izražaja. Stoga će mnogi, analizirajući baš današnje informacije, reći da one imaju sve manje funkciju dokumentiranja te da se u isto vrijeme sve više doživljavaju i oblikuju prema pripovijedalačkim funkcijama. Tome doprinosi i snaga medijskoga utjecaja tako te će medijska forma staviti u drugi plan čak i sam sadržaj. A ono što je u prvom planu – i kod informacija – jest narativna efikasnost. Informacija često postaje dijelom već oblikovane narativne scenografije koja joj pridaje određeno značenje pa čak kada ono nije izričito rečeno. U medijima, ako se neku osobu želi „degradirati“, vijest o toj osobi će se objaviti (više puta) u kontekstu u kojem se govori o korupciji ili raznim skandalima. Takav je način djelovanja efikasan budući da medijski konzumenti nisu toliko zainteresirani i gotovo rijetko provode „kontrolu“ informacija, već redovito njihovu pozornost zaokuplja sama „priča“ i njezin kontekst. Unutar takve logike djelovanja postaje veoma važan način na koji je neka informacija plasirana, koliko puta je bila podijeljena, odnosno „lajkana“, a dodatni element predstavlja i to da takvu informaciju dobivamo od osoba u koje imamo povjerenje. Kao da potreba za objektivnošću – unutar takve narativne logike – gubi svoje mjesto. Zato će se dogoditi, ističe Viner, da istina bude svedena na ono što želimo vjerovati ili ono što nam koristi. Tome svakako doprinosi i kakofoničnost medijskoga, a pogotovo virtualnog prostora, u kojem je veoma teško razlikovati između istinitoga i onoga što nije istinito, između stvarnoga i onoga što stvarno nije.

Spomenuti način djelovanja veoma je raširen u medijima. Zanimljivo da će Umberto Eco o takvom narativnom djelovanju govoriti u kontekstu novih načina manipuliranja ili kako on kaže, falsificiranja. Prema njegovom mišljenju ne radi se samo o širenju dezinformacija, već je više riječ o apokrifnim dokumentima koje u javnost odašilju oni koji su na vlasti ili to čine neke elite. A to čine s ciljem širenja nesigurnosti ili potpirivanja nemira. Zanimljivo je primijetiti da cilj takvoga djelovanja nije stvarati lažna uvjerenja, već gotovo suprotno – demontirati vjerovanja čime se destabilizira i stavljaju u sumnju oni koji misle drugačije. Rezultat toga je stvaranje zbrke. I tu Eco ukazuje na znakovitu razliku. Naime, dok se u srednjem vijeku falsificiralo s namjerom da se povrati ili ojača povjerenje (bilo u pojedinca ili institucije) s ciljem utvrđivanja određenoga poretka, danas se to čini s drugim ciljem – kako bi se unosilo nepovjerenje i nered. Pritom, treba ponovno istaknuti, nisu pojedinačne falsifikacije one koje kamufliraju, skrivaju ili unose zbrku. Riječ je o većem broju prepoznatljivih falsifikacija koje funkcioniraju kao maska jer idu za tim da učine nevjerodostojnom svaku istinu. Stoga i istinita informacija unutar (kamuflirajućega) konteksta, upravo zahvaljujući tako oblikovanoj narativnoj scenografiji, može se interpretirati na potpuno pogrešan način. K tome, kada sve to promatramo u širem kontekstu, doba post-istine u kojem je sama istina te sposobnost njezine spoznaje stavljena u pitanje, ne čudi da se nalaziomo pred ambijentom koji je veoma pogodan za procvat raznih oblika manipulacije i širenje dezinformacija.

Naracija, kako je već rečeno – ne može se ograničiti samo na opisivanje ili prepričavanje nečega što se dogodilo. Ona ima moć otkrivanja istine o drugima, ali i istine o nama samima. Kroz naraciju i upotrebnom različitih narativnih oblika čovjek raste, promišlja o svojoj stvarnosti i svojem identitetu, ali isto tako pomaže u oblikovanju kulture i zajedništva. Nije stoga nevažno kakve priče čitamo, kakve pripovijesti pišemo i kakav svijet – upravo kroz naraciju – oblikujemo.

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.