Feljton pripremio postulator kauze za proglašenje blaženim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića vlč. Saša Ilijić

U godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, koja se u Krčkoj biskupiji slavi od 14. prosinca 2019. do 14. prosinca 2020. pod geslom Mahnićeve sintagme Više svjetla, Postulatura sluge Božjega želi sve upoznati sa djelom i svetim životom sluge Božjega. Stoga i ovim putem imamo priliku zaviriti u njegov bogat opus pisane riječi iz kojih se iščitava snaga njegova poslanja, djelovanja i svetosti, a to je Riječ Božja.

Među njegovim pastirskim pismima nalazi se jedno pismo pod naslovom Riječ Božja. U njemu sluga Božji Mahnić progovara katoličkim svećenicima o važnosti i nužnosti intimnog susreta s Božjom Riječi; kako od nje živjeti, kako je naviještati i propovijedati. Također donosi neka negativna opažanja i izazove svoga vremena o katehizaciji, propovijedanju i pastoralu.

 „Popuju“ li svećenici? 

Nastavljamo niz misli sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića o Božjoj riječi.

Mahnić je bio praktičan čovjek do mjere da je svojim svećenicima davao jasne naputke za rad, prijedloge za pastoral duša i njihov osobni rast u vjeri. Znao je da oni koji su u misnoj žrtvi te po Sakramentu svetoga reda najbliži Misteriju Riječi, ne mogu biti predvodnici k svetosti povjerenog im puka ukoliko se tijesno ne povežu s Božjom Riječi. Od te povezanosti ovisit će i njihovo dušobrižništvo.

Propovijedanje, katehizacija! Još se uvijek dosta ne cijeni njihova važnost: taj se posao katoličkog dušobrižništva još uvijek previše zanemaruje!

I kod onih, koji su inače puni revnosti za slavu Božju i spas duša, riječ propovijedi i katekizma često zauzima podređeno mjesto, kao nešto nuzgredno. Uvode se svakojake izvanredne funkcije, koje svojom originalnošću i novošću više pobuđuju senzaciju i momentalnu uzbuđenost, nego li trajnu djelotvornu pobožnost; dok se ono, što sačinjava bit i srce katoličkog bogoštovlja, pušta s vida. Nama nije ni na kraj pameti, da bi osuđivali devetnice, trodnevnice, pobudnice (fervorini), vanredne funkcije koje se obavljaju za braću raznih bratovština i nabožnih udruženja, ili bilo koje druge slične priredbe ili svečanosti iznimne ili prigodne. Ta Crkva sama odobrava bratovštine i s njima skopčane pobožnosti i vježbe izvan okvira propisane redovite službe Božje daje im oproste; ali i tu vrijedi ona: Est modus in rebus! Ne quid nimis! Nemojmo što je nuzgredno, činiti glavnim! Kako u svakoj drugoj dobroj stvari, može se i u ovoj griješiti per excessum. To bi se dogodilo, ako bi vanredne, iznimne pobožnosti potisnule u pozadinu ono, što, kako rekosmo, sačinjava bitnu jezgru katoličkog bogoštovlja. Ta jezgra, žarište, bogoštovlja i pobožnosti u kršćanskoj katoličkoj općini, jest: župna misa, kojoj je integralan dio propovijedanje Riječi Božje – i to prije podne; poslije podne pak katekizam. Na ove dvije točke mora da se usredotoči sva pomnja i revnost kako duhovnog pastira tako njegova stada.

Papa Franjo ustanovljujući Nedjelju Božje Riječi govori o opasnosti rutine te poziva sve „nikad se ne naviknuti na Riječ Božju“ koja uvijek na novi način poziva „na milosrdnu ljubav Oca koji traži od svoje djece da žive u ljubavi“.

Mahnić primjećuje kako je sve više nedjeljna župna misa – i to upravo radi propovijedi, kaže Mahnić – u mnogim mjestima postala nešto sekundarno, gotovo bez svakog značenja. Dok Mahnić ovo piše, pred očima su mu konkretne pastoralne poteškoće. Kao najveći izazov postavlja racionalistički mentalitet čovjeka svoga vremena koji ne dozvoljava sebi otvoriti se učenju o svojoj vjeri, o Riječi Božjoj. I danas se znade čuti termin: „opet popuje“ tj. aludira se na svećenika koji propovijeda (popuje) stvari koje smo već puno puta čuli, koje su nam dosadne, duge, pa skoro i nepotrebne, a pritom odvraćamo pozornost od činjenice da smo zatvorili srce za konkretni doprinos osobnom rastu u vjeri koji nam se nudi kroz homiliju.

Za župne je mise crkva prazna, dok narod traži ne bi li gdjegod uhvatio tihu misu – bez riječi Božje (propovijedi). A kršćanski se nauk poslijepodne prepušta – djeci i ženama. Racionalistička nadutost i oholost tako su obuzeli suvremenu glavu i onu prostoga čovjeka, da smatra ispod svoje časti prisustvovati tumačenju katekizma, što ga je jedan Napoleon Veliki, zadivljen dubinom njegovih nauka, u svome sužanjstvu tumačio djeci!

Govoreći o katoličkoj mladeži, katoličkim organizacijama, Mahnić primjećuje vjersku parcijalnost kojoj se snažno opire i kaže: Ili smo Kristovi ili nismo. Mahnićev ili – ili, poziva svakoga vjernika, a na poseban način katoličku mladež, ali i one koji ih odgajaju, da se odgoje u cjelovitosti življenja vjere u životu.

Nažalost se i kod katoličkih organizacija premalo pazi na to, da se katolička mladež navodi, da ne bi polazila kršćanski nauk. Uobičajilo se u mnogim krajevima, da se društveni izleti, zabave, športske produkcije priređuju upravo na nedjelje i blagdane, ako ne dopodne, a ono barem poslije podne – dok eno kod propovijedi i kod kršćanskog nauka uzalud tražiš baš onu mladež, koja više nego ikoje drugo čovječje doba treba vjerske pouke.

Naše je društvo tradicionalno i tradicija je bogatstvo svakoga naroda i pojedinca. Ne suprotstavljajući se tradiciji, Mahnić pitanje tradicije smatra pitanjem vjere. Nasljeđe vjerskih običaja, raznih pobožnosti koje su u sebi vrijedne i izraz su ljudske religioznosti, mogu postati suha stanja i radnje u kojima smo se zatvorili djelovanju Duha i osobnom produbljenju i rastu u vjeri.

Nemojmo se stoga čuditi, što nam često potvrđuje žalosno iskustvo: da se baš u redovima katoličke organizacije, uza sva vanredna i iznimna priređivanja raznih pobožnosti, uza sve sjajno katoličko lice, što ga pokazuju svijetu, nalazi često toliko upravo krupnog neznanja fundamentalnih kršćanskih istina, toliko zamjenjivanja glavnoga nuzgrednim, bitnoga nebitnim. Naići ćeš na inače dobre duše, duše kerubinskog žara, koje više drže do jednog i zadnjeg „blagdanca“, nego do Božića ili Vazma; kojima su izvjesne molitvene formule, prema njihovu ukusu preudešene pobožnosti nenapustljivije, obvezatnije, nego vjerske dužnosti, što ih Crkva nalaže pod teški grijeh, pa radilo se i o slušanju Mise na nedjelje i blagdane, o nemrsu ili vazmenoj pričesti!

Za gore navedenu opasku Mahnić će zaključiti: Nema tu tvrdog temelja! Sluga se Božji nikad ne zaustavlja samo na problemu i poteškoći, već predlaže i rješenje. Ukoliko želimo svoj život i odnos s Bogom graditi na čvrstom temelju, te svoj život živjeti u otvorenosti Duhu Svetom, kaže Sluga Božji: to se postavlja samo slušanjem Riječi Božje.

Nastavlja se…

Mahnićev tekst O Riječi Božjoj objavljen je u knjizi Dr. Antun Mahnić: Katolički svećenik koju je uredio dr. Antun Alfirević, nakon Mahnićeve smrti u Splitu 1938. godine