Godine 1953. franjevački samostan u Hankowu bio je opkoljen. Tko je god pokušavao u njega ući ili iz njega izaći, bio je izložen maltretiranju pristalica nove vlasti. Okomili su se i na Aleksu, donosi portal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Počeli su širiti ocrnjivačke glasove na njegov račun. Pričalo se da nemilosrdno tuče mladiće koji su mu povjereni. Bio je optužen da je „doveo dvije ženske osobe u svoju ćeliju i dva sata bio s njima, kako piše provincijalnome ministru Nikoli Skupnjaku 15. siječnja 1954. Tada su u čitavoj Kini ostala još samo desetorica stranih franjevaca od njih 559 godine 1948. U Hankowu su uz Aleksu ostala samo još dvojica Talijana. U pismu provincijalnom ministru od 2. veljače 1954. on opisuje da su ga dana 21. siječnja 1954. posjetila u samostanu trojica „reformatora” Katoličke crkve. Budući da nije htio razgovarati s njima fizički su ga napali a on ih je odgurnuo. Tužili su ga policiji koja ga je saslušala četiri puta. Zaprijetili su mu i naložili da mora razgovarati s „reformatorima”. Oni su mu postavljali pitanja: je li „reforma” dobra, je li komunistička uprava dobra, jesu li uhićeni kineski svećenici ubili više od četrdeset seljaka itd. Razgovor je trajao pola sata i završio je naredbom da mora iz „slobodne” Kine jer ga kršćani, navodno, više ne žele u svojoj domovini. Odgovorio im je da ta tvrdnja nije istinita ali da će im dati odgovor 25. siječnja. Obećavši mu da će ga ostaviti na miru, nisu održali riječ nego su sljedećeg dana opet došli. Budući da se Aleksa toga bojao, a bio je već nekoliko dana bolestan i nije imao snage da s njima raspravlja, kleknuo je u svojoj ćeliji i počeo se moliti. Nakon što su se bogoslovi vratili iz sjemeništa, našli su ga na podu iznemogla, položili ga na krevet i htjeli mu dati posljednju pomast. Donekle je došao k sebi, no nakon što su ga zahvatili grčevi po čitavom tijelu, dobio je živčani slom.

Dana 29. siječnja ponovno je pozvan na policiju gdje su ga izgrdili zbog navodne neiskrenosti te mu je „dopušten” izlazak iz zemlje. Tako je nakon dvadeset i pet godina svojeg apostolata u sjemeništu i samostanu morao napustiti Kinu. Istoga je dana otputovao u smjeru Hong Konga.

Na granici su ga dočekali kao izgnanici njegov gvardijan i trojica bivših novaka, tada svećenika. Privremeno se smjestio u franjevačkom Biblijskom studiju u Hong Kongu. Morao je odmah u bolnicu zbog teške nahlade s groznicom te pretrpljenog živčanog sloma. Tada je napisao sestri Ruži sa žalošću u srcu:

„Suznim očima ostavio sam svoju braću u raljama grabežljivog vuka.”