Povijest misionarskog poziva fra Alekse seže u njegovu ranu mladost, u prve godine redovništva. Još godine 1909. imao je veliku želju poći u misije u Kinu. Tada je svoju želju bio otkrio ispovjedniku, no on ju nije podržao. Kao razlog naveo je činjenicu što je premlad, pa je kao i svi mladi ljudi podložan čestom mijenjanju mišljenja. Savjetovao ga je da si te mladenačke želje „izbije iz glave”, donosi portal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Za vrijeme studija u Njemačkoj Aleksa se susretao s njemačkim franjevcima misionarima u Kini koji bi dolazili u domovinu na odmor ili bi se trajno vraćali u samostane svoje provincije. Slušajući njihova misionarska iskustva, uviđao je veliku potrebu za novim radnicima na polju Gospodnjem, te je u njemu sve snažnije odjekivao Gospodnji poziv: „Pođite po svem svijetu, učinite mojim učenicima sve narode” (Mk 16,15).

Molbe da ga puste u misije Aleksa je upućivao provincijalnim ministrima Rafaelu Rodiću, od 1912. do 1918., i Vendelinu Vošnjaku, od 1924. do 1927. Nisu udovoljavali njegovoj molbi pod izgovorom da nije snažna zdravlja i da „misije” ima i u domovini. Unatoč tomu, on je i dalje u srcu osjećao Božji poziv, „sveti nemir” nije mu davao mira.

Po povratku iz Rima Aleksa je namješten u samostanu Trsat u Rijeci. Na provincijskom kapitulu 1924. godine za provincijalnog ministra ponovno je izabran Vendelin Vošnjak. Naime, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, kojoj je Aleksa pripadao, osnovana je 1900. godine a Vendelin je bio njezin prvi poglavar. Službu provincijalnog ministra vršio je od 1900. do 1909. godine. Godine 1924. braća su ponovno osjetila potrebu „kormilo” provincije predati u njegove ruke, kako bi je on vodio svojom prokušanom mudrošću, izvanrednim osjećajem za bratske odnose i stečenim autoritetom.

Fra Vendelin je te 1924. godine za svojeg tajnika i najbližega suradnika izabrao upravo Aleksu pokazujući time koliko povjerenje u njega polaže i koliko ga cijeni. Aleksa je stoga premješten u zagrebački samostan gdje su mu povjerene i službe magistra bogoslova, samostanskog pokorničara, knjižničara i orguljaša.

U kolovozu sljedeće godine uz postojeće službe povjeravaju mu se i nove: vikara samostana i učitelja gregorijanskog pjevanja. Uslijed iznenadne potrebe, u studenom iste godine imenovan je i gvardijanom samostana. U toj službi ostaje do 1926. godine.
Kao magister rado je preporučao svoje bogoslove u molitve braći Provincije. Tražio je snagu Božju da ga vodi u tako odgovornoj službi. U pismu svojem nekadašnjem magistru iz novicijata fra Leonardu Novakoviću ovako piše:

„Molim vas da se za naše bogoslove i za mene molite Gospodinu Bogu i Blaženoj Djevici Mariji. Pomozite mi tako odgajati dobre i svete svećenike koji će živjeti samo za slavu Božju, za spas duša i za našu Majku Provinciju.”

Na sljedećem provincijskom kapitulu koji je održan godine 1927. Aleksa je premješten u samostan u Samoboru gdje djeluje kao propovjednik, kapelan u župi, kateheta i urednik mjesečnika za djecu „Anđeo čuvar”. Već u veljači 1928. poslan je u Varaždin kako bi u franjevačkoj gimnaziji djelovao kao kateheta i profesor matematike. Spremno je i rado prihvaćao svaku službu koju su mu poglavari dodjeljivali dok je u njegovu srcu i dalje odjekivao glas Gospodnjeg poziva da mu se stavi na službu kao misionar.

Godine 1927. za provincijalnog ministra izabran je Teofil Harapin koji je zajedno s Aleksom godine 1920. bio poslan u Rim studirati na Papinskom orijentalnom institutu. On je odobrio Aleksinu molbu da pođe u misije u Kinu te mu je u rujnu 1928. ishodio službeno poslanje od generalnoga ministra Reda. Koliku je radost u Aleksinu srcu izazvala ta vijest, vidljivo je iz pisma njegovu rođenom bratu Vlatku od 2. kolovoza 1928.:

„Imam ti javiti vrlo važnu vijest. Primio sam 10. srpnja dopis iz Rima od prečasnog našeg oca generala u kojem mi javlja da mi povjerava veliko, važno i časno poslanje. Dana 20. listopada ove godine moram biti u Rimu odakle ću 25. dana tog mjeseca poći s ostalim misionarima u daleku Kinu kao katolički misionar. Kao što vidiš, ispunila mi se davna želja. Vidim da tu želju nitko drugi nije stavio u moju dušu nego sâm Gospodin Bog koji ih sada vodi ostvarenju. Bogu hvala!”

Kad je stigao u Rim, generalni mu je ministar odredio da napiše doktorski rad koji mu je još nedostajao. Razlog tome leži u činjenici da ga se šalje kao profesora teologije u regionalno sjemenište u Hankow. I taj je zadatak Aleksa prihvatio u duhu redovničke poslušnosti jer je u volji poglavara otkrivao svetu volju Božju.

Odmah po dolasku u Rim marljivo se dao na pisanje doktorskog rada. Sedam je mjeseci prekapao po raznim rimskim bibliotekama te je dobio uvid u mnoge povijesne činjenice. Nakon završetka tog mukotrpnog rada napisao je majci:

„Profitirao sam mnogo. No, usuđujem se reći, znanost ne zasićuje srce ljudsko. Stvoreni smo za više. Dosada sam s radošću boravio među učenim ljudima, mnogo sam naučio, ali srce mi teži za dušama, za svetošću. O, da mi je to postići. Molite se za mene, da budem kao apostol Isusov revan, pun njegova duha, duha molitve, ljubavi, samozataje.”

Generalni mu je ministar čestitao na uspješno završenom velikom poslu te mu je kao nagradu predložio odmor u obitelji. Aleksa mu je odgovorio da bi rado pošao u svoj kraj ako ga on šalje, ali već se oprostio od svojih i bilo bi mu drago što prije zaploviti u Kinu. Ukratko, bilo mu je neumjesno vratiti se svojima na ponovne oproštaje. Posluh ga je tada drugačije nagradio: generalni ga je ministar poslao u samostan na La Verni da se u šumama odmori i nadiše svježega zraka.

Dana 31. kolovoza 1929. ukrcao se u Brindiziju na brod i uputio prema Dalekom Istoku. Premda se dragovoljno odlučio na taj korak, osjećao je u srcu teškoću odjeljivanja od domovine. Bio je svjestan da se od nje fizički odvaja na dulje vrijeme a možda se i nikada više u nju ne vrati. Veze s domovinom ipak nikada nije prekidao jer se do konca života dopisivao sa svojom obitelji te s franjevcima svoje provincije. Upravo njegova pisma, njih više od 1000 sačuvanih, glavni su izvor za poznavanje njegova bogata života.

Jedan od motiva njegove želje za misionarskim djelovanjem jest i želja za mučeništvom koje je najsnažnije svjedočanstvo za Boga. To se očituje u njegovu pismu Vendelinu Vošnjaku koje mu upućuje za vrijeme pristajanja broda u Singapuru 21. listopada 1929.:

„Vijesti koje dolaze iz Kine nisu utješne. Ubijeni su biskup i jedan misionar, obojica franjevci. Moramo biti spremni položiti život. Neka bude kako Bog hoće. Ja sa sobom nosim sve svoje slaboće koje su zapreka mnogim milostima a mučeništvo je ipak izvanredna milost. Ne mogu si zamisliti da bi ono moglo mene zapasti. Doduše, to su moji snovi još iz klerikata.”