Velika je nevolja zadesila grad Hankow u ljeto 1931. godine: poplava rijeke Jangce opustošila je grad. Voda je mjestimice narasla do dubine od šest metara. Nekoliko se Aleksinih bogoslova utopilo. Pojavili su se kolera i tifus. Aleksa je bio svjestan da možda neće preživjeti tu nepogodu te je svojima u domovini preporučao sebe i svoje bogoslove u molitve. Sjemenište je privremeno moralo biti smješteno u grad Wuchang koji se nalazi s druge strane rijeke, donosi portal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Poplava je u mjesecima koji su uslijedili ostavila velike materijalne štete. Misionari su se uz nastup zime morali brinuti za mnoge izbjeglice koji su se tiskali na vratima samostana i crkava tražeći pomoć. Zima je bila osobito jaka. Časne su sestre obilazile mnoge bijednike i dijelile im pomoć koju je slao Sveti Otac.

Nastavljali su se napadi komunista na katoličke misionare u obližnjim gradovima. Najviše je mjeseci bio zatočen Petar Turk, slovenski franjevac, koji je bio djelovao kao misionar u Kini već više od trideset godina. Tražili su za njegovo oslobađanje veliku svotu novca no slučaj je ipak sretno riješen. Taj je događaj unio strah u sve misionare i mlade bogoslove, ali ih je i potaknuo da se još snažnije stave pod okrilje svojih nebeskih zaštitnika.

Teške prilike izazvale su kod Alekse psihičku iscrpljenost koja je postala još težom zbog zubobolje: izvadili su mu čak devet zubi. No, on nije klonuo duhom, što se može zaključiti iz pisma njegovu provincijalnom ministru Teofilu Harapinu od 19. siječnja 1932.: „Radosno ću nastaviti svoj rad.” Jednome svojem subratu iz Provincije piše da je život misionara u tadašnjim prilikama u Kini pravi nadnaravni heroizam.

Uz dotadašnje službe, nakon povratka sjemeništa u Hankow privremeno je preuzeo službu rektora sjemeništa. Povjereno mu je da providi svagdašnji kruh sjemeništarcima u vrijeme gladi i velike nestašice kada se sjemenište nalazilo u velikom novčanom dugu. Snagu da se ne preda obeshrabrenju Aleksa nalazi u čvrstoj vjeri i snažno izraženoj kreposti poniznosti. Odluke kojima izgrađuje svoje kršćansko savršenstvo zapisane su godine 1932. u njegovu dnevniku:

„Vježbat ću se u poniznosti, i to na sljedeći način: – Neću se služiti nikakvim izrazom ili primjedbom koja bi mogla mene preporučiti ili mi biti na hvalu, naprimjer ‘da nisam rekao, učinio, ne bi se tako izvelo… od početka sam bio mišljenja da će tako ispasti…’ – Ako pogriješim, neću svoju pogrešku ispričati, nego ću nastojati da se radujem što drugi vide moje pogreške i smatraju me nesavršenim – Prekinut ću svaku oholu i samodopadnu misao (‘smatrat će me dobrim govornikom, duhovnim vođom itd.’) – Bližnjega ću smatrati većim od sebe po načelu: ‘Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe’ (Fil 2,3).”

Pišući o svojem odricanju, koje je sastavni dio kršćanske askeze, napominje da ga u glavnini ostvaruje u njegovu pasivnom vidu. Naime, „aktivno” odricanje sastoji se u činima u kojima vjernik po vlastitom izboru uskraćuje sebi određena materijalna dobra ili tjelesne ugodnosti. „Pasivno” je odricanje mirno prihvaćanje neugodnosti ili pak nedostatka materijalnih ili duhovnih dobara koje nam dopusti božanska providnost. Promatrajući okolnosti u kojima je tada Aleksa živio, vidljivo je da je njegovo odricanje bilo ponajviše pasivne naravi. Kao iskusan duhovnik kojemu je bilo povjereno i predavanje kršćanske asketike, dobro je znao da pasivno odricanje pruža veću duhovnu snagu nego aktivno te da ono pred Bogom više vrijedi.

U potpunosti se predao providnosti Božjoj. O tome svjedoči njegovo pismo fra Lovri Kišu od 24. studenog 1935.:

„Dragi moj oče! Pusti neka Gospodin u svojoj providnosti radi s tobom kako mu je drago. Ako se igra s tobom kao dijete s loptom ili te stavi postrani, on te ipak ljubi očinskom ljubavlju. Iz dana u dan sve snažnije vjerujem u svetu providnost Božju. Budimo njegovi i samo njegovi! On je naš Bog! Ne gledaj odviše na svoje počinjene pogreške da ti to ne bi ulilo malodušnost.”

Nakon poplave radovao se što se broj bogoslova povećava: kada je stigao u Hankow bilo ih je 24, a godine 1932. bilo ih je već 70. Želio im je prenositi istine svete vjere tako da ih mogu shvatiti, prihvatiti srcem i ljubiti sve do smrti. Promatrajući ih kako napreduju u poučljivosti, marljivosti i poslušnosti, prepoznao je učinak milosti Božje te zahvaljivao svima koji su se molili za njih. Od svojih je bogoslova očekivao da jednoga dana postanu istinski apostoli Kine.

Aleksinih prvih pet godina provedenih u Kini mogu se ovako opisati: poučavanje teologije u hankovskom regionalnom sjemeništu, duhovno vodstvo bogoslova i povremeno pomaganje nedjeljom slovenskom franjevcu Petru Turku koji je živio u nedalekoj župi. Dužnosti koje je izvršavao ispunjavale su ga velikom radošću iako je od Boga ponekad primao „slatke bombone u čaši pelina”.

U ljeto 1934. godine Aleksa je pošao na dugo putovanje koje ga je odvelo u središte najstarije kineske kulture. Svrha putovanja na sjeveru Kine bila je upoznavanje katoličkih misijskih institucija te odmor od školskog napora kroz posljednjih pet godina. Posjetio je razna poganska svetišta, naprimjer Konfucijevo u Kinfeonu. Šest je dana boravio u središtu kineskoga carstva: Pekingu. Na tim je mjestima upoznavao tradicionalnu kulturu kineskog naroda i uvjerio se da su Kinezi doista kulturan narod. Zaključio je da su oni do najnovijeg doba umjeli sačuvati tragove naravne religije, ali koja se s primjesama neznanja i praznovjerja iskvarila u idolatriju.