– Što je? – upita ga baka. I promotrivši ga pažljivije pridoda: – Nešto nije dobro?

Joško duboko uzdahne. Tražio je prikladne riječi za odgovor.

– Pripremam se – reče – da se temeljito osramotim.

– A zašto bi to htio? – osmjehne se baka. Ima dana kada današnju djecu i mlade ni pod razno ne možeš razumjeti.

– Ne bih htio – uzvrati Joško bezvoljno – ali to mi za nekoliko dana neizbježno slijedi.

Baka Beta ga upitno pogleda. Potrajalo je dok nije uslijedilo objašnjenje praćeno, naravno, još jednim dubokim uzdahom.

– Sljedeći tjedan sam ja na redu da dovedem svoga tatu pred razred da im ispriča čime se bavi… Možeš misliti!

– Što mogu misliti? – zbunjeno će baka.

– Kako će to biti zanimljivo! Već sada čujem opći smijeh.

– Zbog čega? – baka Beta je ponekad bila neumorna u postavljanju pitanja. Poput maloga djeteta.

– Jučer je Tinov tata pričao što on radi. – pokuša joj Joško pojasniti. – On je nogometaš… U nekakvoj ligi, rekao je kakvoj, ali nisam zapamtio… No nogometaš je. Prošli  tjedan je bio Sanjin tata. On je nekakav važan liječnik. Otorino… rino… rinolog…

– Otorinolaringolog. – pomogne mu baka.

– Vidiš… I ti znaš. – Joško se dodatno snuždi.

– Ne znam ga. – bakin je osmijeh bio blag. – Samo znam kako se to kaže.

– Prije toga je bila Markova mama. – nastavi Joško. – Ona je manekenka… Ili je bila manekenka, ne znam točno. A prije toga je bio Dankov tata. On prodaje jahte. Razumiješ li – jahte?! A sada će doći moj tata…

– I? – sa zanimanjem ga potakne baka Beta.

– I – što? – Joško će povrijeđenim glasom. – Kao da ne znaš? On će stati pred razred i reći će… ili ću ja to umjesto njega trebati reći… da je on zvonar… Zvonar! Možeš misliti!

– Što mogu misliti?

– Ponekad je s tobom teško razgovarati. – Joško je djelovao posve obeshrabren.

– Ne razumijem zašto… Biti zvonar – to je jedan pošten posao. I važan.

– Možeš misliti!

– Ja mogu. – potvrdi baka.

– Što možeš?

– Mogu misliti. Ti danas – čini mi se – baš i ne.

Joško ju je promatrao. Sad će ga još i vrijeđati.

– Biti zvonar to je važan posao. I samo ga savjesni i pažljivi ljudi mogu obavljati. I moj je muž… tvoj djed… bio zvonar. U selu su ga svi poštivali…

– U selu?! – mrzovoljno protisne Joško. – Prije sto godina… U nekom zaboravljenom svijetu… Ali mi živimo danas… Mi živimo u gradu… Što danas zvonar ikome znači?

– Razlika između sela i grada je puno manja nego što ti se, možda, čini. Ljudi su posvuda ljudi. I posvuda traže načine kako da žive zajedno. Ako ne traže… onda im život baš i nije neki… Tvoj je djed bio vrlo cijenjen. On je iz zvona znao probuditi najrazličitije zvukove. Kad je on zvonio svi su znali da je blagdan… I koji… Ili da je netko umro… I tko… Po zvuku zvona znali su da je negdje požar… I znali su koliko je opasan… I znali su koliko trebaju požuriti… Pa i kada je zvonio samo da označi vrijeme, zvonio je tako da je svakome bilo jasno je li podne ili ponoć…

– Za to bi im bilo dovoljno da su pogledali kroz prozor – Joško upadne pomalo podrugljivo – pa bi vidjeli je li dan ili noć.

– Nije samo to… – baku nije bilo jednostavno povrijediti. – Danju bi zvonio glasnije, noću tiše. Smisao zvonjenja nije u buci. Smisao zvonjenja je u poruci. Kad je on zvonio i slijepi su znali koliko je sati… I što se događa… I oni imaju pravo to znati. Djed je to znao. Samo dobar čovjek može biti dobar zvonar.

– Meni to sljedeći tjedan neće pomoći. – protisne Joško.

Iako je znala da će poput kornjače glavu uvući među ramena, baka Beta ga hrabro i blago pogladi po glavi.

– Ne brini se. – reče mu. – Itekako će ti pomoći što ti je otac dobar čovjek.

Kad je u taj koban dan uveo oca u razred, Joško je bio vidno uznemiren. Svoga je oca predstavio tako nespretno da je Filip došao u priliku ubaciti se kako je on to već volio.

– Što?! Tata ti je zvocar?

Joško se zacrveni. Njegov se otac pak srdačno nasmije i reče:

– Da, jesam – na neki način… Svi mi, roditelji, barem katkada zvocamo… To nam je u opisu naše roditeljske službe… Do nas je da ne zvocamo odviše… I – možda još važnije – da, koliko uzmognemo, zvocamo sa stilom… Kad odrasteš, pa kad ti dođe vrijeme, moći ćeš provjeriti kako to izgleda s roditeljske strane… Zasada ti je, vjerujem, dovoljno i samo s djetinje… Ispričavam se: mladenačke.

Cijeli se razred nasmije.

– Gdje ti sjediš? – upita otac Joška.

Joško mu zbunjeno pokaže.

– Pa onda odi tamo i sjedni. Sada ja odgovaram za ocjenu.

Razred se ponovno nasmije. Joškov otac pričeka dok je on otišao i sjeo pa nastavi:

– Dakle, ja sam zvonar… Je li tko od vas kada čuo zvona kako zvone?

– Ponekad kad sam na trgu. – reče netko.

– Kad sam na moru… Zvonik nam je blizu pa ujutro, još prije nego što sunce iziđe, rastura kao da je kraj svijeta… – pridoda netko drugi.

– Na sprovodu… Kad povorka krene od mrtvačnice prema grobu…

– Za Božić…

Joškov otac je strpljivo slušao i potvrđivao:

– Kad pažljivije slušaš… kad ga očekuješ… zvon jednostavnije čuješ… Ili kad si dovoljno blizu… Kad si preblizu… Grad uguši tolike zvukove kao da ih nema…

Na trenutak je zašutio. Djelovao je kao da se zamislio.

– Je li vam se kad dogodilo… recimo pod velikim odmorom… da nekoga zovete pa da vas ne čuje…?

– Daaa. – potvrdi niz glasova.

– Pa onda zovete još glasnije pa vas opet ne čuje…?

– Daaa…

– Je li vam se kad dogodilo da vas je netko… pod velikim odmorom… zvao pa ga niste čuli…?

– Daaa…

– A sad, poslušajte malo pažljivije – reče malo tiše, i svi poslušaše pozornije – je li vam se kad dogodilo da vas je pod velikim odmorom zvala… reći ću: vaša simpatija… Jeste li je čuli?

Neka se lica zažariše, neka nasmiješiše…

– Evo, od vas ni riječi a ja sam vaše odgovore čuo. Jasno čuo.

Prigušeni smijeh razlije se učionicom.

– Teže vam promakne glas koji želite čuti. Dogodi se da ga čujete i kad vas nije zazvao, zar ne?

Gotovo neprimjetni osmijesi…

– Kad odete nekamo u prirodu, u šumu… u neki park… ili vrt… čujete različite zvukove… cvrkut i posve malih ptica. I kad neka životinjica prošušti kroz travu…

Učeničke glave su klimale poput klatna u zvonu.

– Kako je onda moguće da u gradu, u šumi mnogih zvukova, često ne čujete zvuk zvona…? A čujete neki tiši zvuk…? Događa se… Neke zvukove, jednostavno, očekujete… U nekim trenucima i iščekujete…

Joškov otac ponovno nakratko ušuti.

– Biste li vi odustali od svoga glasa samo zato što se od gradske buke ne čuje…?

– Neee…

– Lijepo. Događa se, često se događa da ljudi odustanu od svoga glasa. Pa šute kad bi trebali govoriti. Ili govore kada to nema nikakvoga značenja. Govore isto što i drugi. Na neki čudan način sretni su što mogu vikati isto što i drugi. Recimo, na utakmici…

Učenici su pozorno slušali Joškovog tatu.

– U svakome od vas je zvono. I ono zvoni na različite načine. Jer ste različiti. A opet, ponekad zvoni i na srodne načine. Jer ste i slični… Tako i sela i gradovi imaju svoje zvonike. Pa javljaju dobre vijesti… I one bolne… Javljaju važne vijesti… I tko hoće… tko može… čuje ih… A bez obzira na to koliko ih slušaju, koliko ih čuju, zvona na zvonicima nastavljaju zvoniti jer uvijek ima ljudi koje će okupljati… Mislim da je moj posao važan. I ne ljutim se ako netko misli da nije. I nastavljam zvoniti… Kad se sljedeći put nađete na trgu pa čujete kako zvono zvoni, znajte da i vas pozdravljam. I da vas potičem da se čuju i vaši glasovi. Da ne propustite reći ono što je lijepo. I ono što je važno… Bez obzira na to koliko vas tko sluša…

Kad je Joško došao doma iz škole, baka Beta mu otvori vrata.

– No kako je bilo? – upita ga. Joško je šutio, ali u očima su mu zvonila radosna zvona. Čak je i usta čvrsto zatvorio jer mu se učinilo da bi se uz zvona mogla čuti i poneka suza. Suza radosnica. Ili suza ponosnica. Ali suza.

Izvor: Svjetlo riječi