Neki žele prilagoditi obred vjenčanja vlastitomu ukusu ili unijeti elemente koji nisu liturgijski. No vjenčanje nije tek društveni događaj, nego mladence smješta u novu sakramentalnu dimenziju života i ljubavi u kojoj se traži ozbiljnost i stavljanje naglaska na bitno. Stoga, Glas Koncila donosi kratki vodič kroz obred vjenčanja. U nastavku pročitajte što je jako važno pripaziti na samom vjenčanju.

O ulasku mladenaca postoje različite dvojbe: treba li mladenku pred oltar dovesti otac ili zaručnici sami trebaju doći u pratnji svećenika?

Obrednik Reda slavljenja ženidbe predviđa dva moguća načina ulaska mladenaca u crkvu. Kod prvoga oblika svećenik dočekuje mladence na ulazu u crkvu, pa ih nakon pozdrava uvodi do njihova mjesta, a druga mogućnost predviđa da svećenik dočeka mladence kod mjesta koje je za njih predviđeno ili kod svojega sjedala. Mogućnost da mladenku pred oltar dovede otac stoga nije predviđena obrednikom, a i samo je slavlje usmjereno prema mladencima koji će u sakramentu postati jedno. Roditeljima treba dati posebno i počasno mjesto, ali stupanje pred oltar pitanje je zaručnika i zaručnice. Ipak, kod ulaska mladenaca u crkvu neki mjesni običaji mogu imati odlučujuću riječ. Pojedini novi načini, preuzeti iz drugih običaja, mogu biti prihvaćeni ako se ne protive kršćanskomu dostojanstvu čina i sadržaja kršćanske ženidbe.

Koji je dio obreda vjenčanja najvažniji i u kojem dijelu zaručnici postaju supružnici? Je li to riječima privole, stavljanjem prstenja…

U obredu vjenčanja svaki je dio važan, jer su svi međusobno povezani i uvjetovani. Da bi se mogla dogoditi sakramentalna zbilja, čovjek mora biti otvoren i raspoložen za primanje milosnoga dara. Otvorenost daru jest proces koji je započeo u nekom prošlom trenutku i od tada traje kao daljnja priprava. Neposredna priprava jest ona koja prethodi samomu činu sklapanja ženidbe, a temelji se na slušanju Božje riječi. Zato je važno pozorno slušati Božju riječ i njezino tumačenje. Molitva – kao još jedan element slavlja – odgovor je na pročitanu riječ i prisnije povezuje s Bogom. Nakon toga sve je spremno da se dogodi privola kao određujući čin toga sakramenta. Privola mladenaca jest temeljni čin u kojem se događa sakrament, a predaja prstenja samo je znak sklopljenoga saveza mladenaca.

Može li se tijekom obreda vjenčanja, kao u američkim filmovima, samostalno oblikovati zavjete?

Obred vjenčanja slijedi katoličku tradiciju sklapanja ženidbe, vodeći računa prvenstveno o tome da je ženidba sakrament. Svaki sakrament zbilja je nad kojom Crkva bdije i budno pazi da ne bude banaliziran i profaniziran. Čin u kojem se sakrament ostvaruje jest liturgijski čin, što opet znači da to nije privatna molitva, nego molitva Crkve i molitva u ime Crkve. Crkva određuje na koji način treba moliti u njezino ime. Za riječi privole kojima mladenci obećavaju međusobnu ljubav i vjernost predviđena su dva načina: jedan u kojem mladenci sami izgovaraju predviđenu formulu privole ili drugi u kojem svećenik postavlja predviđena pitanja, a mladenci odgovaraju. Druge mogućnosti tu nisu predviđene te se time obred čuva od sentimentalnosti i površnosti koji se često nalaze u samostalno oblikovanim zavjetima, a sama privola pomiče naglasak s ovozemaljskoga ljudskog shvaćanja ljubavi i braka na sakramentalno i teološko izdizanje braka i ljubavi prema slici odnosa Krista kao zaručnika i Crkve kao zaručnice. Američki filmovi, naprotiv, često u tim prigodama slijede protestantsku liniju kod sklapanja ženidbe. Za reformirane kršćane ženidba nije sakrament pa takvo shvaćanje utječe i na sam obred i oblikovanje privole. 

Što je s bacanjem latica ili riže nakon izlaska mladenaca iz crkve? Je li to vjernički način za doček mladenaca ili se te prakse treba odreći?

O tome obrednik ništa ne određuje jer se to događa izvan crkve i nakon obreda. To bacanje vuče korijen iz poganskih običaja kojima se izražavala želja za brojnim potomstvom, no budući da u sakramentu ženidbe mladenci međusobno prisežu na vjernost te izriču želju da će Bog biti temelj obitelji, pa i plodnosti – onda se takva praksa ne treba povezivati s vjernicima. No isticanje želje za potomstvom legitimno je i u kršćanstvu pa i taj običaj, kao uostalom i mnogi drugi nekad poganski običaji, u kršćanstvu prenosi dobru želju. Negdje je uz taj običaj vezana i poetska čestitka upućena mladencima, koja je u nekim inačicama naglašenoga vjerničkoga nadahnuća. Drugo je pitanje što bacati. Za kršćanina nije krjeposno bacati hranu dok u svijetu ima ljudi koji gladuju i umiru od gladi. Riža bi iz tog razloga u ovoj zgodi bila neprihvatljiva. Za latice cvijeća ili za neke obojene papiriće to se ne bi moglo reći.

Većinom se vjenčanja priređuju s obredom bez misnoga slavlja. Kako je to moguće? Što je s pričešćivanjem mladenaca, kumova i gostiju?

Budući da je euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskoga života, a ostali su sakramenti tijesno s njom povezani i prema njoj usmjereni, kako naučava Katekizam Katoličke Crkve, tako je i sa sakramentom ženidbe. Sakrament ženidbe može se slaviti u misi ili izvan nje, a idealan je oblik slavljenja tijekom euharistije, no pastoralni razlozi idu u prilog slavljenju izvan mise. Među tim razlozima često se navodi situacija kada jedan od zaručnika nije katolik ili kada svećenik ima više vjenčanja u jednom danu. Pričest mladenaca jest poželjna, ali i tu mogu postojati razlozi da se ona uskrati, a jedan od razloga može biti i primjerice različita vjera jednoga od mladenaca. Za pričest kumova i svatova, kao uostalom i mladenaca, temeljni je postulat spremnost za primanje sakramenta.

Može li se udovoljiti zahtjevu da za vrijeme slavlja u crkvi mladencima glazbenu podlogu čine “svjetovne” pjesme i poznati pjevači?

Liturgijski gledajući, ne može se udovoljiti tom zahtjevu, jer svemu što je svjetovno nema mjesta u liturgijskom obredu. Time se profanizira tijek i samo slavlje sakramenta ženidbe koje obrednik jasno propisuje: od ulazaka mladenaca do završetka slavlja. Obrednik predviđa što bi se trebalo na slavlju vjenčanja pjevati – pa se tako ističu prikladni psalmi, kao i hvalospjevi koji se obično izvode nakon samoga podjeljivanja sakramenta. Umjesto toga hvalospjeva koji bi trebao veličati Božju ljubav prema ljudima, ali i govoriti o ljudskoj ljubavi, nepisana je tradicija i uobičajeno mjesto ima skladba “Ave Maria” koja se izvodi nakon ženidbene privole i izmjene prstenja. Većina župa ima ponudu crkvenih glazbenika – župnih orguljaša, pjevača-solista ili zbora – koji mogu svirati ili pjevati skladbe prikladne za vjenčanja, među kojima se svakako izbjegavaju pjesme svjetovnoga karaktera. Prijedlozi liturgijskih skladba mogu se pronaći i u pjesmarici koja ima zasebni dio vezan uz slavlje vjenčanja. Poznati izvođač može pjevati ono što predviđa obred vjenčanja, nema razloga zašto ne bi otpjevao nešto prikladno za vjenčanje. Glazba nije samo dekor koji će obred vjenčanja zaogrnuti posebnom svečanošću, nego je svrha liturgijske glazbe dionicima slavlja bolje približi otajstvenost događaja.

O ulasku mladenaca postoje različite dvojbe: treba li mladenku pred oltar dovesti otac ili zaručnici sami trebaju doći u pratnji svećenika?

Obrednik Reda slavljenja ženidbe predviđa dva moguća načina ulaska mladenaca u crkvu. Kod prvoga oblika svećenik dočekuje mladence na ulazu u crkvu, pa ih nakon pozdrava uvodi do njihova mjesta, a druga mogućnost predviđa da svećenik dočeka mladence kod mjesta koje je za njih predviđeno ili kod svojega sjedala. Mogućnost da mladenku pred oltar dovede otac stoga nije predviđena obrednikom, a i samo je slavlje usmjereno prema mladencima koji će u sakramentu postati jedno. Roditeljima treba dati posebno i počasno mjesto, ali stupanje pred oltar pitanje je zaručnika i zaručnice. Ipak, kod ulaska mladenaca u crkvu neki mjesni običaji mogu imati odlučujuću riječ. Pojedini novi načini, preuzeti iz drugih običaja, mogu biti prihvaćeni ako se ne protive kršćanskomu dostojanstvu čina i sadržaja kršćanske ženidbe.