Žena neostvarena u svojoj ženstvenosti i muškarac neostvaren u svojoj muževnosti imaju neprestanu potrebu dokazivati da su tu, da su prisutni u društvu. Zanimljivo je uočiti kako u tim slučajevima žele pokazati da su ono što nije dio njihova prirodnog određenja. Žene danas žele svima reći da nije njihov zadatak biti trudne i rađati djecu, a muškarci žele biti poslušni svojim ženama jer u suprotnome njihovu braku prijeti nestabilnost.

Kad takva osoba susretne stvarnog Isusa Krista – kažem stvarnog, jer najčešće imamo svoju sliku Isusa, a ne onoga koji je došao na svijet – više se ne mora pred drugima dokazivati. Isus je donio sasvim novo svjetlo, koje je rastjeralo sve naše ljudske rasprave oko dijeljenja na muško i žensko, na Židove i Grke, na robove i slobodne. To će u svojim javnim govorima, a kasnije i poslanicama, više puta naglašavati i sam sveti Pavao, stojeći pred masama na javnim mjestima poput gradskih trgova i kazališta. Govoriti Grcima o ravnopravnosti spolova i jednakosti svih naroda u Isusu Kristu, govoriti o smrti na križu i uskrsnuću čovjeka iz Nazareta bila je ludost.

Izgleda da je i danas ludost reći da žena svoju potvrdu može pronaći u Bogu. 

U ono vrijeme odnosi između muškarca i žene bili su puno teži nego što su danas. Zato se susret i dijalog Isusa sa ženom iz Samarije dogodio nasamo. Učenike je poslao da odu u grad kupiti hrane znajući da njihov židovski mentalitet i muški ribarski mozak neće moći prihvatiti da on, njihov učitelj, razgovara sa ženom, još gore – sa Samarijankom.

A žena, ranjena zbog svoje potlačenosti samim time što je žena, a još dodatno time što ima već šestog muža (možete misliti kako su o njoj pričali drugi), ranjena i činjenicom da je kao Samarijanka omražena od Židova, izbjegava ići po vodu kad svi drugi idu, nego dolazi po najvećoj žegi, u podne, na isti zdenac gdje se prije nekoliko stoljeća dogodio susret jedne žene i muškarca, Rahele i Jakova, koji će postati muž i žena i od kojih će nastati Izraelski narod. Kakva simbolika i kakva mudrost očitovana u Isusu Kristu!

U Starom zavjetu riječ je o ljubavnoj priči, o braku između muškarca i žene, a sada Isus pokazuje na tom istom zdencu ljubav Boga prema ženi koja je ranjena i potlačena, a koja simbolizira sve ljude. Apostoli očito nisu mogli procesuirati svaki njegov korak u oslobađanju čovjekova srca iz ropstva grijeha. Zato se ovaj susret događa u intimi, a kasnije se razotkriva njegovo značenje.

Tako se odvija i svaki naš susret s Bogom: u intimi naše ranjenosti, tamo gdje me drugi odbacuju, gdje me napadaju, prozivaju i gdje su povukli jasnu granicu. S Isusom Kristom prestaje svaka potreba borbe za samopotvrđivanjem, jer Bog nas potvrđuje u nama samima. S Isusom svaka žena i svaki muškarac otkrivaju tko su u sebi i više nema smisla dokazivati se pred svijetom.

Shvatiti da te Bog ljubi – to je vrhunski uspjeh koji donosi pravu slobodu.

Jasno, promjena se nije dogodila odjednom. Ova žena trebala je i naizvan svojim životom pokazati da je moguće ostvariti stabilan brak. To je trebalo prije svega njoj samoj kako bi shvatila da može živjeti ljubav u vjernosti. Samo je tako moglo porasti njezino samopouzdanje. Samarijanka je pronašla svoje mjesto u svijetu jer ga je najprije pronašla u Bogu. To je ono što želim svima nama koji se trudimo živjeti u vjeri. 

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.