Generalni vikar Banjolučke biskupije, crkveni pravnik i povjesničar mons. Anto Orlovac objavio je promišljanje o čovjekovu poslanju na ovom svijetu pod nazivom “Zašto smo na svijetu?” u kojem poručuje kako je čovjekova svrha služiti Bogu i bližnjima na ovome svijetu, a na taj način zavrijedit će dom u nebu. Prije nego krenemo služiti Bogu, prvo bismo trebali poraditi na tome da ga upoznamo i da mu se približimo kako bismo mu onda mogli predano služiti. U nastavku prenosimo promišljanje mons. Orlovca, napisano za portal nedjelja.ba.

Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.

Tko bi si još i time razbijao glavu? A ipak odgovor na to pitanje mijenja i kvalitetu našega života, ali i svijeta u kojemu živimo. Nekoć smo mi stariji učili na vjeronauku da je odgovor na pitanje: „Zašto smo na svijetu?“, ovaj: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.“ Lako smo to naučili napamet još kao djeca, ali što to zapravo znači, kako to shvatiti i prihvatiti: upoznati, ljubiti, služiti i u nebo doći?

Ima – nema

Problem se postavljao već prilikom spoznaje: kako upoznati Nevidljivoga i Nespoznatljivoga? Nema ozbiljna mislioca koji si nije to pitanje postavio. K tomu u cjelokupnoj ondašnjoj komunističkoj javnosti (a odjek toga susrećemo i u suvremenoj liberalnoj javnosti) tvrdilo se da Boga i nema. U školi, medijima i u javnosti: „Nema Ga“, u Crkvi: „Ima Ga“! To je unosilo pomutnju u dječje duše. A ako bi to tko htio kod kuće upitati i razjasniti, znalo bi mu se dogodilo da je – od roditelja koji nisu bili osobito vični teorijskoj „nastavi“ – „vidio svoga Boga“. Takva pitanja, nisu, dakle, bila poželjna. Znači, vjeruj, šuti i misli svoje!

Ni Boga ne možemo voljeti ako Ga nismo na pravi način upoznali, ako se nismo Njemu približili.

Nema ljubavi bez poznanstva

Druga je obveza stvorenja da Boga ljubi. Kako ćeš ljubiti ono što ne poznaš, točnije Onoga kojega ne poznaš, a nisi baš ni siguran da postoji? Svako prijateljstvo i svaka ljubav počinju upoznavanjem: „Upoznao sam jednog dobrog prijatelja“, pripovijeda dječak roditeljima, „Upoznala sam jednog divnog mladića“, hvali se djevojka prijateljici. Upoznavanje je prvi korak prema bliskosti, prijateljstvu ili ljubavi. Tek kad kod drugoga otkrijemo dobra svojstva, srodnost misli i sklonosti, onda nas on privlači. Ako je tako i s druge strane, onda je moguće duboko prijateljstvo ili ljubav. Ni Boga ne možemo voljeti ako Ga nismo na pravi način upoznali, ako se nismo Njemu približili.

Služiti znači biti drugome sluga, nerijetko i rob.

Služiti Bogu

Zatim dolazi na red: služiti Bogu. Životno iskustvo nas uči: svatko tko je moćniji od nas ili stoji na važnijem položaju, ima neke svoje zahtjeve prema nama, svakome moramo „služiti“. Pa zar se i Bog među takve moćnike svrstao? Služiti znači biti drugome sluga, nerijetko i rob. Komu je to drago? Istina, ima u katekizamskom odgovoru na kraju obećanje da ćemo, služeći vjerno Bogu na ovome svijetu, u nebo doći. Velika nagrada, ali i povelika cijena, pogotovo kad čovjek stoji tek na početku života: pa zar ću cijeli život služiti i čekati? A osim toga, to se ne događa sada, nego bi ta nagrada trebala uslijediti u nekoj dalekoj budućnosti, tek na kraju života na zemlji. Kad će to biti, kad ćemo se neba dočepati? Ima do toga vremena koliko hoćeš, cijeli život.

U svakoj, dakle, od ovih odrednica, cijeli niz pitanja.

Naučiti voljeti Boga i ljude

Prije nekoliko godina mogli smo pročitati razgovor s jednom zauzetom katoličkom vjernicom. Zove se Anka Kvesić-Jurišić, majka je troje djece, po zanimanju liječnica, stomatologinja. Rođena je u Dužicama kod Širokog Brijega, a sada živi u Sesvetskim Selima kod Zagreba. Lijep je to prikaz o njoj s još ljepšim naslovom, uzetim iz njezinih razmišljanja: „Svrha je života naučiti voljeti Boga i ljude“. Čini mi se da je to najlapidarniji, najsažetiji i najljepši odgovor na pitanje „Zašto smo na svijetu?“ Naučimo li voljeti Boga, bit će nam drago i razmišljati o Njemu, upoznavati Ga sve više, tražiti sve dublju spoznaju o Njemu, tražiti Njegovu blizinu, družiti se s Njime. Onda ćemo za Boga biti spremni sve učiniti, kao što će to učiniti zaljubljenik za voljenu osobu, i neće nam se činiti da time ikome služimo ili robujemo. Naprotiv, bit će nam radost usrećiti voljenu osobu. A mi možemo čak i Boga usrećiti, jer se On raduje zbog naše sreće. Onda ćemo ljubiti i ljude, bližnjega svoga. Onda ćemo od srca rado činiti dobro jer je On Dobrota. Onda ćemo ne samo jednom doći u nebo; onda će nebo doći već na ovu zemlju, jer gdje je ljubav, tu je nebo.

Njezina misao da smo na svijetu zato kako bismo naučili „voljeti Boga i ljude“ zapravo je ono isto što Gospodin Isus istaknu kao glavnu zapovijed (…)

Zahvalni smo toj zauzetoj vjernici na ovoj spoznaji koju je podijelila s mnogom braćo i sestrama, zapravo sa svakim koji kao razumno biće ne može a da se ne zapita: „Zašto sam na svijetu?“ Njezina misao da smo na svijetu zato kako bismo naučili „voljeti Boga i ljude“ zapravo je ono isto što Gospodin Isus istaknu kao glavnu zapovijed, a što je sažetak svega onoga što ima u Zakonu i Prorocima, u Božjoj poruci: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim“, a „svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (Mt 22, 37.39) To nas uči naša vjera. To nas uči Isus. To nas uče i Njegovi vjerni učenici i sljedbenici. Uče i primjerom pokazuju. A to nije teret, nije neka teška obveza, nego radost. To daje životu duboki smisao. Blago onome tko ga pronađe! Ima sve preduvjete biti sretan u vremenu i u vječnosti.