Imao sam privilegiju gledati film tijekom ranog dijela svog školovanja za duhovnog ravnatelja, a on i dalje ima dubok utjecaj na moju službu. Doduše, etičke granice duhovnog usmjeravanja ne uključuju prijateljstvo u uobičajenom smislu pojma, ali kvalitete prijateljstva koje dijele Bertie (kralj George) i Lionela, poput uzajamnog poštovanja, povjerenja i brige, ostaju najvažnije, piše sestra Lou Ella Hickam s portala Simply Catholic.

Lionel bi bio sjajan duhovni voditelj jer je bio potpuno posvećen Bertieju, ali i empatičan u svom pristupu. Takvu empatiju naučili su njegova ranija i, sigurna sam, teška iskustva izvlačenja australskih vojnika iz Prvog svjetskog rata iz šoka.

Stoga su Lionelovi napori da pomogne i vojnicima i Bertieju vrlo slični duhovnom usmjerenju jer smo svi mi “bez glasa” ili “mucavi” u pokušajima da podijelimo svoja iskustva o svetom.

Povijesna pozadina

Što je zapravo duhovno usmjerenje? Prvo, važno je malo zaviriti u povijest. Često nazivano duhovnim vodstvo ili duhovno prijateljstvo, datira gotovo dva tisućljeća i od tada zauzima posebno mjesto u crkvenoj molitvenoj tradiciji. Tijekom prvih godina kršćanstva mnogi su ljudi tražili vodstvo od onih koje danas nazivamo pustinjskim majkama i očevima. To se vodstvo nastavilo kroz živote velikih svetaca koji su bili poznati po svojoj duhovnoj mudrosti. Jedno sjajno svjetlo na ovom području bio je sveti Ignacije Loyola koji je napisao “Duhovne vježbe”, a koja uključuju Pravila za rasuđivanje koja su pomogla oblikovati duhovnost neizmjernog broja ljudi.

Danas postoji oživljavanje interesa i onih koji traže duhovno vodstvo i onih koji žele postati duhovnici.

Drugi način da odgovorim na ovo pitanje jest da podijelim kako doživljavam svoju ulogu duhovnog voditelja. Moj prvi prioritet je slušati na način da i moja osoba koju vodim i ja ostanemo usredotočeni na odnos te osobe s Bogom.

Na ovom mjestu moram napomenuti da je Duh Sveti primarni voditelj i da je moj posao da se u molitvi sklonim s puta. S vremena na vrijeme mogu postavljati pitanja radi jasnoće ili mogu predložiti ideju ili dvije za molitvu tijekom sljedećeg mjeseca. Ako se osoba bori s rasuđivanjem o vjerskom pozivu, ostajem neutralna kako bismo oboje mogli biti otvoreni Božjem šapatu. Poput Lionela, pružam sigurno, neosuđujuće mjesto za nekoga da raste u svom odnosu s Gospodinom. Također, kao i Lionel, napravila sam vlastiti dio grešaka. Ipak, dosljedno sam otkrivala da je Bog koristio te pogreške ne samo da bi pomogao osobi koju duhovno vodim da raste, već i meni samoj. Što sam duže duhovnica, više sam ovisila o Bogu da učini ono što ne mogu.

Kako mogu pronaći voditelja?

Započnite potragu za redateljem blizu kuće. Pitajte svog župnika ili njegovog pomoćnika bi li bio voljan. Ako oboje odbiju, onda pitajte je li netko od osoblja ili u župi duhovni voditelj. Provjerite na izbornicima svojih nadbiskupijskih / biskupijskih web stranica imena i telefonske brojeve ravnatelja u vašem području. Na tim će web stranicama biti navedeni i nazivi vjerskih zajednica. Mnoge redovničke sestre ponovno služe u duhovnom smjeru. Također provjerite web stranice za programe duhovnog usmjeravanja. Obično vam osoblje može dati neka imena i telefonske brojeve.

Papa Franjo o duhovnoj pratnji

Iako zvuči očito, duhovna pratnja mora druge sve više približavati Bogu u kojem postižemo istinsku slobodu. Neki ljudi misle da su slobodni ako mogu izbjeći Boga; ne uviđaju da ostaju egzistencijalno siročad, bespomoćni, beskućnici. Prestaju biti hodočasnici i postaju skitnice, leteći oko sebe i ne stižući nikamo. Pratiti ih bilo bi kontraproduktivno ako bi to postalo svojevrsna terapija koja podržava njihovu samopožrtvovanost i prestala biti hodočašće s Kristom Ocu.

Danas nam više nego ikad trebaju muškarci i žene koji su, na temelju svog iskustva praćenja drugih, upoznati s procesima koji pozivaju na razboritost, razumijevanje, strpljenje i poslušnost prema Duhu, kako bi mogli zaštititi ovce od vukova koji bi rastjerati stado.

Moramo vježbati umjetnost slušanja, koja je više od običnog slušanja. Slušanje u komunikaciji otvorenost je srca koja omogućuje bliskost bez koje se ne može dogoditi pravi duhovni susret. Slušanje nam pomaže da pronađemo pravu gestu i riječ koja pokazuje da smo više od običnih promatrača. Samo takvim poštovanjem i suosjećajnim slušanjem možemo ući na staze istinskog rasta i probuditi čežnju za kršćanskim idealom: želju da u potpunosti odgovorimo na Božju ljubav i ostvarimo ono što je posijao u naše živote. No za to je uvijek potrebno strpljenje onoga tko dobro zna što nam govori sveti Toma Akvinski: da svatko može imati milost i milosrđe, a ipak posrnuti u vršenju kreposti zbog ustrajnih “suprotnih sklonosti”. Drugim riječima, organsko jedinstvo vrlina uvijek i nužno postoji u habitus, iako oblici uvjetovanja mogu ometati djelovanje tih kreposnih navika. Otuda potreba za „pedagogijom koja će ljude korak po korak uvoditi u potpuno prisvajanje otajstva“ (sv. Ivan Pavao II., Crkva u Aziji, br. 20). Dostizanje razine zrelosti na kojoj pojedinci mogu donositi doista slobodne i odgovorne odluke zahtijeva puno vremena i strpljenja. Kako je blaženi Petar Faber znao reći: “Vrijeme je Božji glasnik.”

Onaj tko prati druge mora shvatiti da su situacija svake osobe pred Bogom i njezin život u milosti otajstva koja nitko ne može potpuno spoznati izvana. Evanđelje nam govori da ispravljamo druge i pomažemo im da rastu na temelju prepoznavanja objektivnog zla svojih djela (usp. Mt 18,15), ali bez donošenja prosudbi o njihovoj odgovornosti i krivnji (usp. Mt 7, 1; Lk 6,37). Netko dobar u takvoj pratnji ne popušta frustracijama ili strahovima. On ili ona poziva druge da se puste ozdraviti, da uzmu svoju prostirku, zagrle križ, ostave sve iza sebe i odu iznova naviještati Evanđelje. Naše osobno iskustvo praćenja i pomoći te otvorenost prema onima koji nas prate naučit će nas da budemo strpljivi i suosjećajni s drugima te da pronađemo pravi način da zadobijemo njihovo povjerenje, njihovu otvorenost i spremnost za rast.