Moj dvogodišnji sin voli knjige. On još ne poznaje slavu čitanja, ali brzo shvaća čudo i radost koji se nalaze u dobroj priči. Jutros, dok sam se pokušavala ušuljati u nekoliko trenutaka molitve i čitanja prije nego što su se moja djeca probudila, prekinuo me tihi topot stopala koji je dolazio niz hodnik. Ugledavši me na kauču, moj sin je otišao ravno do police s knjigama, zgrabio knjigu i popeo mi se u krilo. Dok se sunce penjalo i zajedno smo putovali kroz šumu od stotinu jutara, tiho sam molila da ti tihi trenuci prodre u njegovu dušu, tvoreći zaštitnu barijeru za zaštitu od onoga čega se bojim da će ga svijet pokušati naučiti. Predobro znam da će se otac laži naprezati svim vlaknima svoga bića kako bi mom sinu rekao da nije vrijedan iskupljenja niti sposoban za dobrotu. Što je još gore, njegove će podmukle laži odjeknuti, pa čak i radosno trubiti, u gotovo svim sferama našeg slomljenog društva, piše Kelly Marcum.

Možda sam zato što sam majka jedinca toliko ožalošćena i bijesna zbog nevolje koja zadesi mlade dječake — a sada i mladiće — u našoj kulturi. 2018., dok sam stajala u redu za glasovanje, mlada žena je prošla pored mene u majici s natpisom “Budućnost je žensko”. Prešla sam rukom preko svog vrlo vidljivo trudnog trbuha, očajnički uvjeravajući mališana koji je rastao u meni da njegovo postojanje nije prijetnja, da je njegov lijepi um i nezamjenjiva dušu od samih temelja vremena želio Stvoritelj koji ga bezuvjetno voli.

Ako je našim dječacima ikada trebao zagovornik na nebu koji je tijekom svog života pogledao i najzalutaliju mladost i vidio jedinstveno i ljubljeno dijete Božje, to je upravo sada.

Sveprisutna priča koju je usvojilo naše društvo je da je “toksična muškost” odgovorna za sve svjetske bolesti, i naravno da ne postoji način da muškarac bude muževan, a ne otrovan.

Ne iznenađuje da su desetljeća ove demonizacije muškosti rezultirala generacijom užasno ponašajnih i beznadno izgubljenih mladića. Ovisni o pornografiji, nesposobni se posvetiti braku i sve više zaostali u svim obrazovnim standardima, u previše slučajeva postali su moralni i intelektualni slabići za koje im je rečeno da bi trebali takvi biti.

Ako je našim dječacima ikada trebao zagovornik na nebu koji je tijekom svog života pogledao i najzalutaliju mladost i vidio jedinstveno i ljubljeno dijete Božje, to je upravo sada. Nasreću, kao što je često slučaj s prekrasnim i raznolikim Zajedništvom svetaca Katoličke crkve, takav čovjek postoji.

Svojim studentima je slavno rekao: “trčite, skačite, igrajte se, pravite buku, ali nemojte griješiti”

Sveti Ivan Bosco, talijanski svećenik iz 19. stoljeća, živio je uzimajući u svijet napuštene dječake i dajući im dom i obrazovanje. Izbjegavajući popularne tjelesne kazne i strožiju katehezu svoga vremena, don Bosco je odabrao drugačiji put. Unutar svog apostolata, sveti Ivan Bosco ih je okruživao kulturom radosti koja je poticala na krepost, a ne samo na kažnjavanje grijeha, premda nije bježao od ispravljanja moralnih nedostataka svojih učenika.

Primjetno, osobito uzimajući u obzir današnje okruženje u školi koje je često orijentirano na žene, Bosco je uvidio važnost fizičkog napora i rada za formiranje dječaka, kako odgojno tako i moralno. Svojim studentima je slavno rekao: “trčite, skačite, igrajte se, pravite buku, ali nemojte griješiti”. Dopuštao je njihove razularene nestašluke, pod uvjetom da su njihove aktivnosti po prirodi nevine, i nastojao im osigurati naukovanje i pošteno zaposlenje.

“Reci dječacima da ću ih sve čekati u raju.”

Dječaci i mladići koje je Ivan primio bili su poslovični “izgubljeni slučajevi”, ali za svetog svećenika niti jedan nije bio bez nade. Sv. Ivan Bosco učinio je više nego samo zahtijevao dobrotu od ove napuštene djece s ulice. Rekao im je da zapravo mogu biti dobri. Učio ih je da su vrijedni ljubavi i sposobni za junačku hrabrost i žrtvu.

Prije nego što je umro, sveti Ivan Bosco dao je posljednju poruku: “Reci dječacima da ću ih sve čekati u raju.” Njegove posljednje misli bile su za mlade duše o kojima se brine, a njegove posljednje riječi bile su da ih uvjeri da su dobri. Da – on je vjerovao ovim jadnim, izgubljenim dječacima da imaju snage i volje da mu se pridruže u vječnosti. Kakav kontrast u odnosu na poruku svijeta našim sinovima, u kojoj su oni stalni negativci.

Budućnost nije ženska. Ne pripada onima koji kukaju zbog propasti ljudi. Budućnost pripada muškarcima i ženama koji prihvaćaju svoje pravo mjesto kao djeca, stvorena na Božju sliku, strašno i divno stvorena!

Sveti Ivan Bosco je to znao, a kako se njegovo životno djelo nastavlja širiti stoljećima sve do danas, pružajući putokaz kako izgraditi ljude snage i časti, možemo biti sigurni da on nastavlja moliti za sve nas, a posebno za naše mlade dečke.

Sveti Ivane Bosco, Oče i Učitelju mladih, moli za nas!