“Pratila sam ovo skidanje tornja s naše zagrebačke katedrale i baš si razmišljam kako se sve to može preslikati i na naš duhovni život. Često se i kod nas iznutra toliko toga klima i treba to ili učvrstiti, počistiti, obnoviti ili jednostavno maknuti…no nije lako. Košta vremena, košta truda… a i nije ugodno pa je često lakše pobjeći ili se zabaviti s nečim drugim.”, piše s. Diana Mlinarić.

Priznala je da joj nije bilo drago, kao ni većini, da se toranj morao skinuti, ali je neupitna činjenica da se to moralo učiniti.

Činjenica je da nas najčešće tek teške i bolne situacije “natjeraju” na taj susret sa sobom.

“Kao što je teško i zahtjevno bilo maknuti toranj, teško je i zahtjevno raditi na sebi iznutra. Ali nužno potrebno. Činjenica je da nas najčešće tek teške i bolne situacije “natjeraju” na taj susret sa sobom. I tu najviše sazrijevamo. Zato mi je čitava ova situacija s koronavirusom, ova današnja slika skidanja tornja s moje katedrale samo podsjetnik i poticaj na zahvalnost za vrijeme i priliku za dublji susret sa sobom i sa Isusom kako bi istinski vidjela gdje sam, kako sam, što je klimavo da se učvrsti, gdje treba exploziva da se otrgne i makne, što promijeniti… Svjesna sam da treba vremena i truda… i pažljivosti… kao i vojnicima i statičarima koji su pazili danas na svaki detalj oko tornja. Jer su htjeli sačuvati sve dobro i čitavo. Stog nas i ova situacija uči da je važno stati… kako bi sačuvali ono dobro i čitavo u svom životu – sebe, svoju obitelj, svoje odnose s važnim ljudima… jer često nismo ni svjesni kako je došlo do nekih lomova, bolesti i pucanja”, poručuje s. Diana.

Vjerujem da će biti još ljepša iznutra i izvana kad se obnovi, ne zbog kamena i građevinskog materijala, nego zbog ljubavi i pomoći svih onih kojima znači Crkva kao Božji dom

“Da… imamo katedralu koja je ostala “trenutno” bez oba tornja. No, ja više nego ikad vidim i osjećam u sebi i u tolikim našim ljudima toliku ljubav i međusobnu povezanost oko naše katedrale koja nije samo građevina. Ona je hram Božji, ona je moj dom, toliki smo odrastali u toj katedrali. Svoje najvažnije životne odluke sam tamo donosila, zahvaljivala za svaki položeni ispit na grobu kardinala Stepinca. Nije bilo prolaska centrom grada, a da nisam skočila nakratko…Volim svoju zagrebačku katedralu oduvijek, ali sada posebno. I vjerujem da će biti još ljepša iznutra i izvana kad se obnovi, ne zbog kamena i građevinskog materijala, nego zbog ljubavi i pomoći svih onih kojima znači Crkva kao Božji dom, kao njihov dom… dom u kojem smo zajednica koja se okuplja u Božje ime. Ta snaga zajedništva u Bogu uvijek ima veliku veliku preobražavajuću moć u životima pojedinaca. A vjerujem da će i ove nevolje ujediniti te obnoviti našu katedralu, ali i našu živu Crkvu koja bez obzira na sve udarce, padove pa i pogreške diže svoja srca i pogled Gospodinu koji sve čini novo“.

Naglasila je i kako je teško ponekad u svojoj svakodnevnoj situaciji, punoj križeva, vjerovati da može biti dobro, no da treba ustrajati i ne odustati. “Treba vremena…treba nježnosti i truda da se sagleda život iz više kuteva i strana… nije ništa crno onako kako svijet često predstavlja”.

Dovoljan je pogled na raspelo s kojeg nam Isus svojim životom svjedoči kako nas baš naši križevi vode k Uskrsu.

“Nama kršćanima Gospodin sve okreće na dobro. Pa i najveću nevolju.”, poručila je. “Dovoljan je pogled na raspelo s kojeg nam Isus svojim životom svjedoči kako nas baš naši križevi vode k Uskrsu. Na tom putu nismo sami. Mi smo živa Crkva. U našoj duhovnoj povezanosti je snaga, u nevoljama i potrebama nekako se i bolje vidimo”.

“I nikad u životu nisam primjećivala takvu radost najobičnijeg susreta ljudi na ulici…

Gospodin čini sve novo”.