Fra Ivan je svoje svjedočanstvo započeo prisjećajući se svojih životnih početaka. Odrastao je u vjerničkoj obitelji, a kao dječak je i ministrirao u crkvi. Kada je imao svega 13 godina umro mu je otac. I tada je on, najstariji od četvero djece, preuzeo ‘zaštitničku’ ulogu u obitelji. To danas smatra iznimno važnim u donošenju odluke o životnom pozivu, donosi Book.

Po završetku osnovne škole, upisao je Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju, kao vanjski učenik, te je kroz vrijeme srednjoškolskog obrazovanja zaključio kako svećenički poziv ipak nije za njega.

Volio je čitati i promišljati, pa je po završetku srednje škole upisao Filozofski fakultet u Zagrebu. Na istom je fakultetu doktorirao u 29. godini. Usprkos ostvarenim ciljevima i postignutim uspjesima, fra Ivan je istaknuo da su ga neprestano pratili nemir i nestalnost.

„Kada sam ‘ispucao’ apsolutno sve stvari koje čovjek može ‘ispucati’, u smislu pronalaska sreće i zadovoljstva – sjećam se, na primjer, trenutka proglašenja doktora znanosti u HNK-u u Zagrebu; moja majka je bila jako ljuta na mene i rekla: ‘Dobro, hoćeš li ti ikada biti sretan?’”, prisjeća se fra Ivan.

Sreću i smisao pokušao je pronaći u inozemstvu, no ni to iskustvo nije moglo utažiti čežnje njegova srca. Tada je već imao 33 godine, i onda je, kako kaže, čuo predivne riječi jednoga svećenika: „33 godine? Pa to je predivno vrijeme za predati život na križ!” Fra Ivan se ipak odlučio moliti sv. Josipu za djevojku jer je želio izgraditi dublji odnos i sklopiti bračni savez. No moleći tridesetodnevnicu sv. Josipu, sve je jasnije uviđao da brak nije ono što je Bog naumio za njega…

Cijelo svjedočanstvo možete pogledati i poslušati ovdje: