Film “Veličanstvena tišina” (Die grosse Stille) njemačkog redatelja Philipa Gröninga prozor je u kontemplativni svijet kartuzijanaca, jednoga od najasketskijih i najmističnijih katoličkih redova. Riječ je o dokumentarnom filmu snimljenom u matičnom samostanu Velike kartuzije (La Grande Chartreuse) u francuskim Alpama početkom 2000.-ih. Gröning je, naime, 17 godina prije toga od vodstva samostana zatražio dopuštenje za snimanje filma o životu kartuzijanskih monaha, no tada mu je rečeno da je prerano. S kartuzijancima je ostao u kontaktu, ali se ipak iznenadio kad su ga godinama kasnije pozvali da su spremni i pritom postavili tri uvjeta: mora snimati sam, pri snimanju ne smije koristiti umjetno osvjetljenje i konačnoj verziji ne smije dodati nikakav komentar niti glazbu.

Gröning je, dakle, bez filmske ekipe ili umjetne rasvjete, šest mjeseci živio u monaškim odajama snimajući njihove dnevne molitve, zadaće, obrede i rijetke izlete, a potom je dvije godine montirao opsežni snimljeni materijal. Film se 2005. g. pojavio u kinima i vrlo brzo osvojio simpatije publike te dobio više filmskih nagrada, između ostalog na festivalu Bavarske filmske nagrade te na Filmskom festivalu Sundance.

160 minuta veličanstvene tišine

Veličanstvena tišina snažan je film koji u 162 minute trajanja ima 2 minute razgovora. Sam redatelj kaže kako je želio izbjeći jezik i razgovor u filmu, jer su oni uvijek vezani uz vrijeme, a vrijeme narušava čistu sadašnjost. Premda je očito da vrijeme prolazi, izmjenom svjetla i tame, dana i noći, dnevnog reda, godišnjih doba, vremenskih prilika, sezonskih radova, gledatelj se osjeća zaustavljenim u vremenu tišine koju samo povremeno prekidaju zvukovi. To zaustavljanje u vremenu autor provocira kod gledatelja i donoseći portrete monaha, suočenih s okom kamere, koji pozivaju da im se uzvrati pogled te da se u tom ljudskom susretu i bez riječi pronikne u stvarnost drugoga. Gledatelj stječe uvid u monaški život kartuzijanaca, jednog od najstrožih redova Katoličke Crkve, koji ne jedu meso, ne spavaju u intervalima dužim od tri sata, a razgovaraju samo kad rad to zahtijeva, izuzimajući molitvu.

Ovaj film tišine izazov je današnjem čovjeku koji je u neprestanoj borbi s vremenom, ganjajući karijeru, novac, društveni položaj… Neopreznom promatraču mogao bi se učiniti dosadnim, ali to je tek znak zarobljenosti ovim prebrzim vremenom, koje ima svoje prednosti, no koje trebaju biti pravilno dozirane. Očito je da je autor fasciniran načinom života bez stresa, nervoze i stalne žurbe, pa gledatelja upozorava da je moguće živjeti drukčije te da razmisli zaustavljajući se makar na 162 minute, koliko je trajanje filma. Film se svidio i monasima samostana Velike kartuzije, glavnim protagonistima filma, a redatelj kaže kako su u njemu pronašli mnogo smiješnih scena.

“Kad sam nakon snimanja napustio samostan, razmišljao sam o životu koji sam živio i shvatio da je privilegij provesti nekoliko mjeseci u zajednici ljudi koji žive bez ikakvog straha”, rekao je redatelj Philip Gröning kojega je fascinirao način življenja bez nervoze i stalnog trčanja za karijerom i novcem, a ipak u neposrednom kontaktu sa stvarnim životom.

Ovaj transcendentni, jedinstveni film teži utjeloviti samostan više nego samo prikazati ga. Film nema studijske glazbe, glasa pripovjedača niti prethodno snimljenih sekvenca. Preostaje ono zadivljujuće elementarno: vrijeme, prostor i svjetlo. Jedna od najčarobnijih i najpoetičnijih kronika o duhovnosti ikada stvorena, Veličanstvena tišina potpunim uranjanjem u utišanost monaškoga života poništava granicu između platna i gledatelja. Više meditacija negoli dokumentarni film, predstavlja rijetko, zanosno iskustvo za sve gledatelje.

Sv. Bruno

Utemeljitelj kartuzijanskoga reda, sv. Bruno, rodio se u Kölnu u plemićkoj obitelji oko 1030. g. Studirao je u Kölnu, Reinesu i Parizu. Kasnije je, kao profesor slobodnih vještina i teologije, oduševljavao svoje učenike, među kojima je bio i budući papa Urban II. Od 1057. g. upravljao je katedralnom školom u Reimsu, a 1075. postaje nadbiskupijskim kancelarom. Stekao je temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature.

No uz sav ugled, Bruno je težio jednostavnom životu, nije mu odgovarao svijet raskoši, pokvarenosti i gramzivosti. Promatrajući k tome žalosne prilike u Crkvi toga vremena, učinio je zavjet da će napustiti svijet i živjeti životom Kristovih siromaha te je 1084. u alpskom masivu La Grande Chartreuse osnovao malu zajednicu gdje je sa subraćom odlučio živjeti u šutnji, tišini i velikoj askezi. Tako je nastao prvi samostan kartuzijanaca, najstrožega muškog reda na svijetu, koji se temelji na Pravilima sv. Benedikta. Još od 11. st. samostan kartuzijanskoga reda La Grande Chartreuse smješten u idiličnom krajoliku francuskih Alpa, smatra se jednim od najasketskijih samostana na svijetu.

Dokumentarni film „Veličanstvena tišina” redatelja Philipa Gröninga pogledajte ovdje: