Često se sjetim svog bivšeg župnika koji nas je kao prvopričesnike na vjeronauku učio kako treba u crkvi kleknuti. „Desno koljeno do poda…“, govorio je. Učeći prvopričesnike i krizmanike na isti način, jednom sam pomislila – pa je li to zaista toliko važno?
Je li Bogu važno što smo obukli na nedjeljnu svetu misu? Je li mu važno jesmo li se pri ulasku svjesno prekrižili blagoslovljenom vodom i dostojanstveno mu se poklonili pred svetohraništem, njegovim prebivalištem?
Često sam imala priliku čuti kako Bogu te izvanjske stvari nisu važne. Njemu je najvažnije da smo mi došli, kažu. Važno je da vjerujemo u njegovu prisutnost u svetohraništu i da mu se molimo.
No, možemo li reći za nekoga tko na nedjeljno euharistijsko slavlje dolazi odjeven kako bi išao i na igralište zaista razumije posebnost misnog slavlja? Možemo li reći da netko tko prođe kroz crkvu do svoga mjesta ne bacivši ni pogleda na svetohranište zaista razumije tko je unutra stvarno prisutan i što se to u misnoj žrtvi zaista događa?
Naš nutarnji stav i razumijevanje stvari često imaju odraz na našem ponašanju i gestama. Možda Bogu nije važno jesmo li došli u svečanim hlačama ili trenirci i jesmo li kleknuli desnim koljenom do poda ili ne, no smatram da su te stvari važne za nas. Na taj način njegujemo u sebi osjećaj strahopoštovanja i pobožnost koju trebamo imati prilikom ulaska u kuću Božju. Ako nam je jasno da je u svetohraništu u obliku kruha prisutan živi Bog, prirodno će nam biti da pred svetohraništem zastanemo i duboko se poklonimo.
Ako nam je jasno da je u svetohraništu u obliku kruha prisutan živi Bog, prirodno će nam biti da pred svetohraništem zastanemo i duboko se poklonimo.
Krepost pravednosti nalaže da svakome damo ono što mu pripada. Krepost bogoštovlja, koja je dio kreposti pravednosti, nalaže nam da Bogu damo čast i slavu koja mu pripada – a njemu pripada najveća čast i slava. Zato nemojmo zauzimati krivi stav da je Bogu nešto dovoljno i da će se on zadovoljiti minimumom koji mu dajemo od sebe. Nastojmo mu dati sve i odgajajmo u djeci i mladima tu želju da mu daju sve.
Nastojmo mu dati sve i odgajajmo u djeci i mladima tu želju da mu daju sve.
Naučimo ih svojim primjerom da je crkva posebno mjesto gdje dolazimo pred nekoga posebnog. Osjećaj za svetost sakralnog prostora i svijest da smo na posebnom mjestu pred Najposebnijim mogao bi biti temelj na kojem će mladi graditi razumijevanje svoje vjere.