Iskazati gostoprimstvo, tj. primiti nekoga u kuću, odraz je nutarnje nakane domaćina da osobi koja ulazi pruži i osigura najpotrebnije. Pritom pazi da joj u svojim mogućnostima, svime što donosi pred nju, iskaže doličnu čast. Također, u najvećem broju slučajeva, onaj tko se odazove, ili stojeći na ulazu u kuću čeka domaćinov poziv, vjeruje kako baš tu može dobiti ono što mu je potrebno. 

Događaji na ulazu u Abrahamov šator kod hrasta u Mamri te u kući Marte i Marije pokazuju kako Bog rado dolazi čovjeku u goste. Iz tih se događaja lako može zaključiti, u nekom smislu, da Bog izaziva naše gostoprimstvo. Stavlja nas u situaciju da pokažemo jesmo li prepoznali trenutak pohođenja, odnosno da onim što ćemo iznijeti pred njega pokažemo kakvim ga gostom smatramo. 

Usmjeravajući svoje misli na evanđeoski pohod Isusa kući Marte i Marije, u Martinu pozivu Isusu naziremo čovjekovu čežnju za Bogom. Istovremeno, prihvaćanjem gostoprimstva, Isus svojom prisutnošću prešutno uzvraća pohvalom Martinoj sposobnosti i brizi za obitelj. Također, ulaskom u kuću na poziv žene, Isus mijenja predrasude toga vremena o ulozi žene u kućanstvu. Usto ističe da žena, osim što je vrsna i sposobna skrbiti za potrebe obitelj, ima potrebu da u Božjoj prisutnosti bude upućena u tajne vjere.

Iskazujući gostoprimstvo Isusu, sestre to čine na dva načina: hodanjem i sjedenjem. Zanimljivo je ovo tumačenje, za koje ne znam gdje sam ga pročitao, ali na drukčiji način nego što je to uobičajeno otkriva dinamiku Isusove prisutnosti ne samo u kući sestara, već u životu vjernika.

Ističući kako je Marija odmah sjela do nogu Gospodinovih, odnosno kako je Marta zauzeta posluživanjem, evanđelist Luka pred nas stavlja stanje vjerničkog duha u potrazi za Bogom. Ovi dinamični procesi vjere, slikovito uspoređeni s tjelesnim stavovima, pozivaju me da svaki puta iznova otkrivam stanje duha s kojim dolazim pred Boga iskazujući želju za njegovom blizinom.

Kao što u odrastanju djeteta prelaz iz sjedenja u hodanje predstavlja uspjeh, tako je za nas vjernike uspjeh kad se unatoč dinamičnosti obveza zaustavimo te sjednemo i poslušamo što nam Gospodin želi reći. On zna za Martine, ali i naše vještine i sposobnosti, no ipak ih u jednom trenutku stavlja na drugo mjesto želeći istaknuti onaj bolji dio, koji treba biti oslonac svakom našem djelovanju. Izabirući zajedno s Marijom slušanje Učitelja, od njega lako možemo čuti i primiti potrebne savjete kako, poput njega, svojim djelima donijeti bližnjima Očevu ljubav. Nije lako svladati tu vještinu. No ako djela činimo udaljeni od Božje blizine, oslanjajući se pritom na vlastite sposobnosti, često će nas sve što činimo dovoditi do nezadovoljstva i jadikovanja.

Ista dinamika djelovanja i slušanja vidljiva je u našem sakramentalnom životu, kad u svim vidljivim znakovima nevidljive Božje prisutnosti otkrivamo kako prisutnost Boga pretvoriti u ono vrsno, tj. u izabiranje onog najboljeg. Pritom nije upitna naša želja za Gospodinovom prisutnosti, već mogućnost i sposobnost prelaska iz posluživanja u slušanje, odnosno iz dinamičnosti života u iskustvo milosti. Stoga, uz Gospodina, predvidimo uvijek dovoljno vremena za ostvarenje zadanih ciljeva. Neka nam i ovo slušanje Božje riječi, ova naša nedjeljna odluka da sjednemo do nogu Gospodinovih, pomogne da dinamiku odnosa s Kristom svojim služenjem drugima pretvorimo u životnost vjere. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Jugovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Naslovnica Vjesnik srpanj/2019