Ne možemo naći vremena. Ne možemo jednostavno ponovno napuniti svoj individualni pješčani sat tako da postanemo besmrtni i živimo na ovom svijetu zauvijek. Ulažemo li svoje vrijeme u važne stvari ili ga tratimo?
Veliki jezuitski pjesnik, Gerard Manly Hopkins, rekao je kako je svatko od nas “meko rešeto u pješčanom satu”, donosi Aleteia. Svatko od nas ima svoje određeno vrijeme na zemlji. Pijesak vremena bez prestanka pada iz onog dijela našeg života koji još moramo provesti u onaj dio koji je već potrošen. Kad nestane pijeska, završit će naši životi u ovoj dolini suza i zemlji progonstva.
Budući da je to tako, važno je obratiti pozornost na vrijeme, taj neprocjenjivi i konačni resurs koji nam izmiče kroz prste.
Ne možemo naći vremena. Ne možemo jednostavno ponovno napuniti svoj individualni pješčani sat tako da postanemo besmrtni, živimo na ovom svijetu zauvijek.
A budući da ne možemo stvoriti vrijeme, imamo vrlo jednostavan izbor s obzirom na vrijeme koje nam je preostalo. Uzimamo li ga ili trošimo ?
Utrošiti ili potrošiti vrijeme?
Utrošeno vrijeme je dobro uloženo vrijeme. Potrošeno vrijeme je potraćeno vrijeme.
Uzeti si vremena znači pronaći prostora i tišine za sjedenje u prisutnosti ljepote. To je utočište od buke i užurbanosti naših dnevnih rasporeda. To je otvaranje naših očiju za slavu Božjeg stvaranja i za reflektiranu i prelomljenu slavu čovjekova stvaralaštva u umjetnosti i književnosti. To je i zatvaranje očiju kako bismo mogli slušati pjev ptica ili pjevanje zborova. I naravno, trebamo odvojiti vrijeme koje ćemo provesti u Božjoj prisutnosti u molitvi. Tako izdvojeno vrijeme je najradosniji dio dana, vrijeme kada smo u zajedništvu sa stvarnošću.
Uzeti si vremena znači pronaći prostora i tišine za sjedenje u prisutnosti ljepote.
Gubljenje vremena je dopuštanje da podlegnemo bezumnom rastresanju. Gubimo se u toj manjoj ili virtualnoj stvarnosti koju pruža naša tehnološki ovisna kultura. To je odabir smeća, banalnosti i tričarije umjesto blaga dobrote, istine i ljepote. Zaboravljaju se riječi evanđelja da gdje je naše blago, ondje će biti i naše srce.
Gubljenje vremena je dopuštanje da podlegnemo bezumnom rastresanju.
Ako želimo skupljati blago na nebu, trebamo odvojiti vrijeme i ne gubiti ga. Trebamo odvojiti vrijeme u tišini molitve ili tišini poezije. Trebamo više vremena s drvećem, a manje s trivijalnostima. Drvo, ili cvijet, ili zalazak sunca neprocjenjivi su darovi za koje je nedostatak zahvalnosti grijeh propusta. Nikada ne smijemo gubiti vrijeme dok ga provodimo u čudesnoj kontemplaciji o dobroti Božje ljepote.
Ovo je dio serije pod nazivom “Ljudsko biće potpuno živo” koju možete pronaći ovdje.