Neispunjena očekivanja! Iznevjerene nade! Dvojica Isusovih učenika poput „dezertera“ bježe. Vraćaju se kući! Na leđima kao da tegle teške ruševine svojih života. Nema budućnosti. Nema ničega. Je li istina da nas je Isus prevario? Je li istina da je smisao i cilj našega života prikovan na križ i pokopan ispod teškoga kamena njegova groba? Da ne povjeruješ! Nasamareni, prevareni, razočarani, izigrani! Što im drugo preostaje nego se vratiti u selo, kući, svojim prijašnjim zanimanjima. I dok su teška srca i koraka prašnjavim putem hodali, sustiže ih nekakav stranac, koji baš i nije dobro došao ovog trenutka u njihovo društvo, jer on neće shvatiti što njih brine i ne može im pomoći. Bolje da ih mimoiđe i nastavi svojim putem. No, razgovor počinje. Na njihovo zaprepaštenje – ovaj stranac ih vraća na Pismo te im pokušava rastumačiti što sve tamo piše. Pogodio ih je „u sridu“, u žicu nemirna srca. Dok im razjašnjava, njihovo srce opet nalazi Boga i počinje s njim računati. Bio je to uskrsli Isus!

Razmatrajući današnje evanđelje bilo bi dobro upitati se – zašto ja ne računam s Bogom u svom životu? Zašto ne primjećujem njegovu prisutnost? Zašto razumijem samo ono što želim razumjeti? Zašto u sebi nosim ugaslo srce? Ono najteže što mi se može dogoditi u životu jest sporo, otežalo i čak ugaslo srce. Dok i mene Isus sustiže na mom prašnjavom životnom putu, dok me sustiže u mojoj samoći, razočarenjima, žalosti, neuspjehu, često želim da me mimoiđe, da me ostavi na miru jer sam toliko zaokupljen svojim problemima i zapetljan u mrežu svoga života da ga smatram strancem, tuđincem koji nije zainteresiran za moj život. On mi se ipak pridružuje polako i nenametljivo, strpljivo ostaje uz mene i svoj korak prilagođava mojemu. 

Knjiga pod naslovom Sveci idu u pakao opisuje život nekog mladog radnika koji o Isusu znade tek toliko koliko mu je kolega s posla uspio ispričati za vrijeme pauze. Nakon nekog vremena našao se slučajno u nekoj crkvi. Pogled mu je pao na postaje križnoga puta. Čini mu se da je to taj legendarni Isus o kojem mu je kolega pričao. Nešto je i pisalo ispod tih postaja. Počeo je čitati: Isusa osuđuju, Isus pada prvi put, drugi put, Isusa razapinju… Samo što nije zapljeskao od divljenja što se Isus tako hrabro i odlučno ne da ničim smesti i odvažno slijedi svoj put. Istovremeno se u ovom mladom čovjeku javio bijes, šake su se same počele stiskati. Ne može vjerovati da se tako postupa s nevinim čovjekom. Nije to više mogao izdržati pa okrenuvši se, iziđe iz crkve. 

Njegova reakcija podsjeća na reakciju dvojice učenika iz evanđelja. Čovjek koji ne poznaje Isusa Krista obično tako reagira. No, Isus ne poziva na osvetu, ni na stiskanje šaka i zubi. Poput dvojice učenika ovaj mladi čovjek još ne razumije da Isusa nije potrebno osvećivati, nego nasljedovati, da vjeru nije potrebno nasilno nametati trubeći pred sobom, prevrtanjem očiju i izvikivanjem raznih naučenih i besmislenih fraza, nego ju živjeti. Za prve kršćane se radoznalo govorilo: Zašto ti kršćani tako žive, zašto toliko pomažu jedni drugima? Zašto je njihov život smislen i kompletan? Zašto su toliko normalni? Tu je problem vjere svakoga čovjeka – ostaviti svoje planove s Bogom i pitati se kakve planove Bog ima sa mnom. Kakva je to vjera onih kršćana koji uporno ponavljaju kako je u životu najvažnije dobro zdravlje pa onda sve imaš? Kakva je to vjera onih kojima je vrhunac vjerskoga, liturgijskog života uskrsna šunka i božićna jelka? Dok im je dobro, oni obično pokazuju da su zadovoljni s Bogom. No, ako se nešto ne daj Bože poremeti, sve se ruši. Njima je gotovo nemoguće objasniti da Bog i s našim neuspjesima i s našim bolestima može imati svoje planove, da Bog piše pravilno i po krivim crtama našega života, da nam Bog može i prekrižiti planove i ne ispuniti svaki naš hir. Vjerujem da su mnogi od nas iskusili da čovjek najbolje sazrijeva u poteškoćama i nevoljama života ako računa s Bogom. Dvojici učenika iz današnjega evanđelju srca su počela gorjeti tek onda kada su počeli računati s Bogom.

I nas Isus danas pita: „Što ste razumjeli?“ Slušajući ljude uokolo bojim se da današnji čovjek, pa i vjernik, razumije samo ono što želi razumjeti. U današnjem moru ponuda života bez Boga, bez vjere, daleko od Crkve, čovjek se lako otuđi. „Ne odgovara mi ovaj ili onaj koji dolazi u crkvu, a znam kakav je. Ne odgovara mi svećenik. Onaj prijašnji bio je bolji. Bilo je više zabave u župi. Sad nema ništa. Misa i molitva su mi dosadne. Zato ne želim ići na misu.“ To su najčešći „aduti“, razlozi otuđivanja. Što je za njih crkva/župa? Kafić? Zabavni park? Turistička zajednica? Molitvu, misu, katehezu nitko ne spominje. To čine isprazni i oholi ljudi, a oholost, ispraznost i pobožnost nikako ne mogu ići zajedno.

Uskrsli Isus je svugdje gdje osjećamo da nam gori srce: tvoja obitelj, susjedstvo, župna zajednica… Uskrsli je već odavno kod nas i živi za nas. Neka se i nama „oči otvore“, neka „odjednom nestane straha“, neka „prestane plač i neka se sunce ponovno smije“. Uskrslog Krista nećeš naći ispod teškoga grobnog kamena, nego u srcima i životima ljudi. Tamo gdje je Kleofa sa svojim prijateljem u ono vrijeme bio satrven i žalostan na putu, tamo će se i meni i tebi pridružiti Isus u našim životnim situacijama i koračat će zajedno s nama, na našoj strani, na našem životnom putu. Poslije najvećeg blagdana – Uskrsa – i dalje će postojati poteškoće i boli, i muke i katastrofe. I bit će ih do kraja vremena. No, ova prekrasna evanđeoska priča uči nas da je put sumraka Velikog petka put i naše uskrsne zore.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.