Luigi Maria Monti rođen je 24. srpnja 1825. u Bovisiju, gradiću sjeverno od Milana. Njegov otac Angelo bio je član Škole Presvetog Sakramenta i Bezgrješnog Začeća te župni zborovođa, a majka Teresa pridružena članica Bratovštine Bezgrješnog Začeća.

Blaženik je u žaru, koji je u njemu probudila korizmena propovijed i na poticaj župnika, počeo okupljati četrdesetak mladih ljudi iz rodnog mjesta i okolice. Navečer bi se okupili pod njegovim vodstvom kako bi molili, čitali djela svetog Alfonza i živote svetaca i razgovarali.

Austrijska politička vlast zamijenila je „Društvo braće“, kako je narod nazivao tu mladež, za jedno od brojnih tajnih društava te naredila uhićenje članova. Luigi Monti i njegova mladež u zatvoru su proveli 70 dana.

Dijecezanski svećenik don Luigi Dossi bio je Montijev duhovnik te je blaženik u njegove ruke u dobi od 21 godine položio zavjete čistoće i poslušnosti. S njim se pridružio Marijinim sinovima.

Pomoć bolesnicima u Bresci, gradu u kojem su bile osobe oboljele od kolere, bolnička praksa i susret s Ciprianom Pezzinijem pomogli su mu da otkrije apostolat među bolesnicima.

Foto: Canva

S Pezzinijem se složio oko duha i strukture nove redovničke zajednice koja je trebala nastati u Rimu — Sinovi Bezgrješnog Začeća.

Predložena zamisao se svidjela ravnatelju bolnice Santo Spirito. Međutim, u bolnici su djelovali kapelani kapucini koji su htjeli osnovati udrugu trećoredaca koja bi tjelesno skrbila za bolesnike.

Ravnatelj je preferirao da kapucini osnuju vlastitu udrugu, a o. Monti je ponizno uvršten u „Udrugu kapucinskih trećoredaca“, odlučan da zadobije institut s punom autonomijom.

Nakon 20 godina „postojane ustrajnosti“ za svoju će zajednicu ishoditi „pravo na vlastiti život u široj obitelji Crkve“.

Bio je poglavar sposoban potaknuti tu malu skupinu velikodušnih ljudi na autentična djela kršćanskog junaštva tijekom javnih nesreća koje su povremeno utjecale na život bolnice.

Papa pozdravlja bolesnu djevojčicu (arhivska snimka) / Foto: Vatican Media)

Nova zajednica nailazila je na razna protivljenja, a do sukoba s novim svjetovnim vlastima, koje su probijanjem ušle u glavni grad te donijele „dojam teškog antiklerikalizma“, došlo je u bolnici.

Te poteškoće su pridonijele da se oko Montija s većom predanošću okupi redovnička obitelj koja je u teškim trenucima bila pozvana „intenzivirati trenutke molitve kako bi potaknula odlučnu intervenciju Bezgrješne Majke i Zaštitnice Instituta, koja nikada nije kasnila da je čuje“.

Od Svete Stolice dobio je odobrenje Konstitucija vraćenih u izvorni duh. Njegovo štovanje Presvete Djevice navodi ga da svoje sinove obuče u redovničko odijelo kojim časti, čak i u plavoj boji, Bezgrješnu Majku Družbe.

„Svaka inicijativa u čast Bezgrješne — izjavila su braća — zapalila ga je entuzijazmom koji ga je i izvana preobrazio.“

Bezgrješno Srce Marijino/ Foto: Dario Zürchauer

„Sada sam na zalazu — često je ponavljao, već star, poniznošću svetaca — i nisam učinio ništa dobro“.

O kriznom trenutku kroz kojega je prolazio bl. Luigi Maria se prisjetio:

Našao sam se napušten od svih. Isti oni, od kojih sam se nadao nekoj utjesi, isti oni su me progonili grubim sarkazmima. Potištenost moga duha nije više podržavala nikakva utjeha, ni ljudska, ni božanska. Sam, i plijen svojih tužnih misli, razdiran jakim iskušenjima, pao sam u krajnju malodušnost. Proveo sam sate i sate pred Isusom u Presvetom Sakramentu, ali svi su to bili sati bez ijedne kapi nebeske rose. Srce mi je ostalo suho, hladno, obamrlo. Bio sam na rubu da odustanem od svega.

Isus i Bezgrješna su ga na vidljiv način ohrabrili da nastavi s radom.

četrdesetosatno klanjanje u Splitu/
Foto: Danijela Musulin

„Pokušaj vidjeti Krista u osobi bolesnika — ponovio je mladim redovnicima — ako nećete djelovati za nadnaravnu svrhu, nećete moći ustrajati. (…) Uvijek se trudite — pozvao je — ugoditi svima što je više moguće, a posebno onima koji se pokazuju kao najnezadovoljniji.“

Umro je 1. listopada 1900. u Saronnu.