U neposrednoj pripravi za svetkovinu Rođenja Gospodnjega liturgija se spominje dvaju Kristovih dolazaka: prvi se dogodio u punini vremena kada je Sin Božji uzeo tijelo u utrobi majke Marije, a drugi će se dogoditi u slavi, na kraju vremena, kad će Krist povesti pravednike u kuću Očevu. Fra Ante Branko Periša u časopisu "Marija" za prosinac predstavlja Gospu kao Roditeljicu i Adventicu, tj. Onu koja utjelovljuje došašće. Tekst prenosimo uz odobrenje uredništva "Marije".
Majka roditeljica
U bizantskoj ikonografiji istočnoga kršćanstva u 4. st. pojavio se neobičan model Roditeljice u kojemu Majka na prsima nosi malog Isusa. Bez obzira je li prikazana do pojasa, u sjedećem ili stojećem položaju, uvijek je predstavljena kao trudnica.
Poput kraljice u modroj je haljini, raširenih ruku s dlanovima okrenutim prema nebu i otvorena pogleda prema vjernicima, prihvaća volju Božju, naviještenu preko arhanđela Gabrijela i ponosno ističe dijete u utrobi.
U svijetlećoj aureoli između prsnoga koša i majčine utrobe, u kraljevskim haljinama, Isus je također prikazan raširenih ruku kako blagoslivlje. Njegove otvorene oči znače da prihvaća čovještvo i čovječanstvo. Tako, zajedno srasli kao jedno tijelo, Isus s majkom Marijom očekuje svoje štovatelje da prihvate Njegovo rođenje.
Adventska Blagovijest
U bogatstvu prizora može se osjetiti tajanstvena povezanost između Bogorodice koja je začela Spasitelja i vjerničkih majki koje se odlučuju roditi. Znatiželju kršćanskih majki ikonopisac je riješio slikovito. Pretpostavio je da bi svaka majka pokušala “zaviriti” u utrobu Majke Božje, da vidi dijete Isusa, poput Eve u Edenu koja je “zagrizla” plod sa zabranjenog stabla (usp. Post 3,6).
Da bi riješio nedoumicu, umjetnik je “otvorio” Gospinu utrobu, da kršćanska majka kroz okrugli prozorčić može vidjeti Spasitelja koji se ima roditi. Taj drevni prizor Bogorodice s Isusom u Majčinoj utrobi prepun je humanosti, koja se može osjetiti između roditeljice i nerođena djeteta. To je izravan poziv majkama da, poput Marije, izreknu Bogu svoj odlučni DA u trenutku začeća. Od blagovijesti začeća, preko Gospe, za sve majke počinje teći blagoslovljeno vrijeme do rođenja.
Majka od Znaka
Taj sakralni ikonografski model nastao je povezivanjem proroštava kralja Salomona i Izaije, koja najavljuju da će Bog “doista boraviti među ljudima” (1 Kr 8, 27) jer će Djevica “začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel” (Iz 7, 14). Iako je Salomon najavio da Gospodara svemira ne mogu obuhvatiti “ni nebesa nad nebesima” niti hram koji je sagradio, majka Marija može ga prihvatiti u svojoj utrobi.
Ali je, s pravom, prorok Izaija najavio da će sam Bog dati znak svoga dolaska među ljude: djevica majka i sin. Zato su sveti oci ovaj prikaz Bogorodice nazvali Platytera ton ouranon (Πλατυτέρα των Ουρανών), Prostranija od nebesa.
Marija je Kuća Božja i vrata nebeska (usp. Post 28, 17), koja stoji između neba i zemlje; nerukotvoren Hram, koji je prihvatio Spasitelja; Pokaznica, koja pokazuje Isusa Krista u obliku hostije; Kovčeg novoga saveza, u kojem se Bog nastanio; preslika proroka i vođe Mojsija, koji, kao zastupnik Božji, uzdignutih ruku moli za svoj narod (usp. Izl 17, 8–16).
Znamenje
Vođen teološkim naukom o Gospinoj ulozi u povijesti spasenja, nepoznati ikonopisac početkom 12. st. naslikao je ikonu Známenie – Majka od Znaka, temperom na dasci (52,7 x 59 cm), koja je danas u crkvi Božje Mudrosti u Novgorodu.
Poput kraljice, Gospa je u modru plaštu. Na prsima drži dijete Isusa u svijetlećoj kružnoj mandorli. Oboje šire ruke prema vjernicima.
Kad su 1169. godine drevni ukrajinski grad Novgorod u Kijevskoj Rusiji, danas u Ruskoj Federaciji, u građanskom ratu napala četvorica knezova, biskup je iznio svetu sliku na gradske zidine. Osvajačka strjelica pogodila je u obraz Gospu koja je na to proplakala. Bilo je to čudotvorno znamenje, sveti znak, na koji su Novgorođani pobijedili nadmoćnog neprijatelja. Slava svete slike ubrzo se proširila diljem pravoslavne Crkve.
Prema toj ikoni nastalo je mnoštvo verzija. Među najpoznatije ubraja se Gospa Moliteljica, Velika Platytera, naslikana oko 1224. godine temperom na dasci (120,5 x 193,2 cm), koja se nekoć štovala u crkvi Presvetog Spasitelja u Yaroslavlu, a danas se čuva u ruskoj Državnoj galeriji Tretjakov u Moskvi.
Nepoznati ikonopisac naslikao je Gospu u stojećem položaju na crvenu sagu. U zlatnomodroj tunici, hitonu, i zaodjenuta zlatnocrvenim plaštem, izravno gleda prema vjernicima. Širi ruke na molitvu i pokazuje Dijete u svjetlosnoj aureoli na prsima. Isus je prikazan kao odraslo dijete, u kraljevskoj odjeći, jer Njegovo božanstvo nema početka ni kraja. Tako je Blagovijest kroz došašće postalo Božić. Prikazan i kao začeti i kao rođeni, Isus širi ruke prema čovječanstvu najavljujući da je s Njime došlo Kraljevstvo Božje.