U dogovoru s franjevcima iz Pazina, prenosimo isječke iz franjevačkih e-duhovnih vježbi 2019. Ako već niste, svakako preuzmite mobilnu aplikaciju e-duhovne vježbe za Android i iOS.

Uvod

Unutarnje gledanje omogućava čovjeku da motri ono božansko, da svojim pogledom dopre do Boga. Danas ćeš razmišljati upravo o unutarnjem gledanju, o gledanju u svoju nutrinu.

Priprema

Sjeti se jučerašnjeg odlomka iz Franjina životopisa: kako se sav, zagledan u Gospodina, pretvorio u molitvu. Neka Ti za početak pomognu riječi Psalma 27:

»Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.«

Čitanje

Pročitaj sada odlomak iz »Poslanice Efežanima«. Zaustavi se nad tim tekstom jer ga nije jednostavno razumjeti. Promisli koja je uloga Duha Božjega i kako Te on jača za unutarnjeg čovjeka. Možeš li naslutiti što je unutarnji čovjek? Što, prema ovom tekstu, u Tebi proizvodi tako osnažen unutarnji čovjek?

Iz Poslanice Efežanima (Ef 3,14-19)

Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.

Razmatranje

Pisac »Poslanice Efežanima« najprije prigiba koljena pred Ocem. On je u stavu ponizne molitve pred onim u čijoj je ruci cijeli svijet, pa i sâm molitelj. Ovo je izuzetno ponizna molitva, jer su tada i u židovstvu i u kršćanstvu vjernici prilikom molitve najčešće stajali. Molitelj je ponizan pred bogatstvom Očeve Slave koja predstavlja savršenstvo Božjega djelovanja i svjestan je da on daje jednako bogato onome koji ga traži. Božja Slava pretače se, po Duhu koji je sila Božja, u snagu za unutarnjeg čovjeka.

Unutarnji čovjek jest ono u meni što nije dostupno pogledu i drugim osjetilima. Netko će to nazvati dušom, netko srcem, ali uvijek će ostati nedovoljno opisano i objašnjeno. To je onaj segment čovjeka koji je dostupan Bogu, ali koji je jednako tako podložan grijehu. U tekstu iz »Poslanice Efežanima« nalaziš molitvu da taj unutarnji segment čovjeka bude od Boga Duhom osnažen.
Na taj način Tvoja nutrina postaje spremna da se u njoj nastani Krist. On Te onda utemeljuje u ljubavi jer on je Ljubav.

Zastani nad tim mislima. Zagledaj se u svoju nutrinu. Pogledaj koliko prostora u njoj zauzima grijeh i različite zarobljenosti, a koliko prostora prepuštaš Božjem djelovanju. »Poslanica Efežanima« ima na umu stalnu prisutnost Krista u Tvojoj nutrini. Zamisli kako je prisutan u Tebi, u svemu što misliš, osjećaš i želiš. To znači biti utemeljen u Kristu, a onda i u ljubavi. Tako Kristova otkupiteljska ljubav u Tebi pušta korijenje. Zamisli ljubav u svojoj nutrini kako pušta korijenje i kako žilicama toga korijenja dopire do najudaljenijih i najtamnijih kutaka Tvoga bića.

Krist tako obuzima Tvoju osobnost. On Ti je ne oduzima, nego je obuzima, obgrljuje i preobražava.

Molitva

Na kraju izreci svoje molitve Gospodinu. Neka one izviru iz razmatranja. Danas osobito moli Gospodina da Te obuzme svojim Svetim Duhom, da dotakne i očisti tvoju nutrinu. Pomisli konkretno od čega treba očistiti Tvoju nutrinu. Zamoli ga da pripremi mjesto za Krista, za Ljubav. Zatim u tišini podigni oči srca prema gore, prema Bogu. I uživaj u njegovu pogledu.

Za sutra

Pred kraj dana ili prije počinka pročitaj nastavak »Drugog životopisa sv. Franje« fra Tome Čelanskoga. U njemu je riječ o molitvi časoslova, ali i molitvenom stavu te o redovitosti i sabranosti u molitvi:

Toma Čelanski, Drugi životopis sv. Franje (2Čel 96-97)

Kanonske časove molio je ne samo pobožno nego i sa strahopoštovanjem. Premda je bolovao na očima, želucu, slezeni i jetri, nije htio, dok je molio psalme, nasloniti se na zid ili stijenu, nego je časove molio uvijek stojeći uspravno, i bez kukuljice na glavi; očima nije kružio naokolo i molitvu nije prekidao.

Kad je svijetom išao pješice, uvijek bi stao kad je trebalo moliti koji čas; a kad je jahao, sjahao bi s konja na zemlju. Kad se tako jednoga dana vraćao iz Rima, a neprestano je padala kiša, sjahao je s konja da izmoli časoslov. Kako je dugo stajao, pokisao je kao miš. Jednom zgodom je rekao: »Ako tijelo u miru jede svoju hranu, koja će s njim postati hranom crvima, a s kakvim se onda mirom i pokojem mora hraniti duša kojoj je hrana njezin Bog.«

Smatrao je da je teško pogriješio ako bi ga kada u vrijeme molitve uznemirivale isprazne utvare. Kad se nešto takvo desilo, ne bi propustio ispovijed, da to odmah okaje. Ovo mu je nastojanje tako prešlo u običaj da su ga ovakve muhe vrlo rijetko mučile.