Jeste li se nekad našli u situaciji da sve što radite, jednostavno samo odrađujete, da u ništa ne unosite sebe? Ili možda sada prolazite takvo razdoblje? Vjerujte mi, Gospodinu je potreban trenutak da sve to preokrene. Potreban mu je trenutak da svemu što činite podari smisao.

Utapanje u svakodnevnicu

Reći da sam prolazila fazu “odrađivanja” i ne bi potpuno opisalo neko nutarnje stanje u kojem sam se tada nalazila, točnije bi bilo reći da sam se utopila u svakodnevnicu. Stvari sam odrađivala usudila bih se reći da sam život životarila, a ne živjela. Vrijeme je prolazilo pored mene, a ja sam ostala utopljena u svoju rutinu.

Uz sve to mogu priznati da mi je molitva postala ‘blebletanje‘, puko nabrajanje, a misa ‘odrađivanje‘. Gospodin mi je postao netko tko je dio mog života, ali samo onda kad mi treba ili u situaciji kad trebam nekome nešto prigovoriti da mi ne ide, onda je to lakše uputiti njemu. Jer ruku na srce lakše je gunđati njemu, nego priznati sam sebi da nešto trebaš promijeniti.

Tražila sam ga, ali sam se u isto vrijeme skrivala da se ne susretnemo jer sam u srcu znala da ću morati ‘zasukati rukave‘ i mijenjati sebe.

Živjela sam jednu oholost, jednu samodostatnost, ravnajući Gospodina po sebi, a ne sebe po Gospodinu. Tražila sam ga, ali sam se u isto vrijeme skrivala da se ne susretnemo, jer sam duboko u srcu znala da ću morati ‘zasukati rukave‘ i mijenjati sebe. U tom periodu ništa od ovoga ne bih izrekla jer sam smatrala da sve ispravno radim i da sam na ‘dobrom‘ putu, čak štoviše smatrala sam da jako dobro poznajem Gospodina i da ništa ne treba mijenjati. Oholost, zar ne?

Trenutak koji me je ‘okrenuo‘

Do tada bih za sebe rekla da sam izrazito ekstrovertirana osoba, koja voli provoditi vrijeme s ljudima, u buci i jurnjavi. Tišina mi nije bila privlačna, nerado bih ostajala sama pa tako su se i moji odlasci na klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu prorijedili. Tu subotu mislila sam provesti u druženju, ali Gospodin je imao drugačiji plan. Svi su otkazali i eto da ne ostanem doma otišla sam na klanjanje.

Svi su otkazali i eto da ne ostanem doma otišla sam na klanjanje.

I u tišini gledajući Gospodina tako skrivenog u hostiji osjetila sam kako kuca na vrata moga srca, kuca i pita: “Gdje si sad?”. U tom trenutku cijeli moj život počeo mi je prolaziti pred očima. Vraćao me je na susrete s njim. Vratio me je na svaku izmoljenu krunicu u djetinjstvu, svaki odlazak na misu s radošću, svaku nepreskočenu zornicu, svaku probu zbora i odlazak na župnu katehezu. Vratio me na sve one dane koje sam rado provodila u crkvi i ponovno mi uputio pitanje: “A gdje si sad?”. Osjetila sam kako me u tom trenutku preplavljuje njegova milost, osjetila sam u srcu da mi to pitanje postavlja, ne zato jer se ljuti, nego zbog toga što se brine za mene. Suze su same navirale. U tišini te večeri susreli smo se On i ja, susreli su se Otac i njegova ‘zalutala‘ kći. Dočekao me raširenih ruku s ljubavlju, onako iskreno, očinski.

U tišini te večeri susreli smo se On i ja, susreli su se Otac i njegova ‘zalutala‘ kći.

Došla sam doma i nisam bila svjesna što se dogodilo. Na trenutak sam pomislila da sam sve to umislila ili da je sve to bila samo neka šala, u najmanju ruku prolazna faza. No kako su dani prolazili shvatila sam da se Gospodin nije šalio. Shvatila sam da je pronašao način da me pronađe i vrati kući. Progovorio je srcu kada sam to najmanje očekivala.

Upoznala sam tada jednu novu sebe, onu koja voli tišinu, koja voli prebivati s njim. Zapravo sam shvatila da sam cijelo vrijeme bježala u buku kako se ne bih susrela sa svojom bijedom i svojim slabostima. Bježala sam od susreta s njim.

Povratak doma

U tom trenutku u misli su mi dolazile riječi iz Evanđelja po Luki: “A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: `Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.`” (Lk 15, 5-6)  jer sam se uistinu osjećala kao malena ‘ovčica‘ koju Gospodin drži na ramenima i ponosno vraća doma.

Tada sam tek shvatila kako sam odnos s Gospodinom svela na odrađivanje, a odlaske na misu reda radi, iz navike, a ne iz ljubavi. U tim trenucima susrela sam se s vlastitom ohološću koju mi ni dan danas nije lako pobijediti. Susrela sam se s činjenicom da sam Gospodina svela na neko svoje bijedno znanje i da sam zapravo od svoje neke teorije stvorila svog ‘boga‘. Teško je bilo vidjeti realnu sliku sebe, a posebice vidjeti sebe onakvu kakvom me je On gledao.

Susrela sam se s činjenicom da sam Gospodina svela na neko svoje bijedno znanje i da sam zapravo od svoje neke teorije stvorila svog ‘boga‘.

Otkrivajući svoje slabosti, otkrivala sam njegovu veličinu. Počela sam uviđati njegovu ljubav i malo po malo u srcu sam je naučila prihvaćati. Do tad mi je Božja ljubav bila samo fraza, fraza koja uvijek prolazi u razgovorima s ljudima o Bogu. Od tada On počinje rušiti moje zidine, od tad počinjem učiti tko Bog uistinu jest, ne u teoriji, nego u mom srcu. Učim još uvijek, ali je puno lakše kad znam da je Gospodin Učitelj, a ja samo mali učenik u toj školi ljubavi.

Djelotvorna ljubav

Iz svega ovoga zaključila sam kako me moja samovolja i tvrdoglavost nisu daleko dovele, naprotiv, izgradile su oko mene jedan nerealan svijet, svijet pun hladnoće i borbe za opstanak. Iskustvo tog trenutka tišine me neprestano vraća na Izvor. I od tad klanjanje postaje sastavni dio odnosa i susreta s Gospodinom, postaje trenutak u kojem se razotkrivaju sve moje slabosti i mane, trenutak u kojem na svijetlo izlazi sve ono što uporno pokušavam skrivati.

Iskustvo tog trenutka tišine me neprestano vraća na Izvor.

Dragi čitatelju, pozivam i tebe da uroniš u tišinu, da pohodiš Presveti Oltarski Sakrament i zamoliš ga da ti govori, da te vrati na “tvorničke postavke” te da te vrati doma. On ima puno toga za dati samo ga ti moraš pustiti da djeluje, moraš ga pustiti da on bude Bog u tvom životu. Ti se moraš umanjivati, a On rasti.

Pusti neka On piše tvoju priču i crta tvoj put. Dopusti mu da On bude tvoja djelotvorna Ljubav!

Završit ću ovo kratko promišljanje riječima proroka Izaije: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,” riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli” (Iz55, 8-9). Pusti neka On piše tvoju priču i crta tvoj put. Dopusti mu da On bude tvoja djelotvorna Ljubav!