Sveti Pavao, prvi pustinjak, rođen je oko 228. godine u dobrostojećoj kršćanskoj obitelji u egipatskom gradu Tebaidi, pišu pavlini.

Kao šesnaestogodišnjak ostaje bez roditelja koji mu pred svojom smrću ostaviše u nasljedstvo svoje imanje. Pavao, koji je bio vrlo obrazovan, ostaje sam sa svojom udatom sestrom. Ljudski gledano bila je pred njim velika perspektiva. Relativno bogat i vrlo visoko obrazovan u grčkim znanostima, mogao je izgraditi veliku karijeru u tadašnjem Rimskome Carstvu.

Kult sv. Pavla

Kult svetog Pavla razvio se vrlo brzo među kršćanskom zajednicom što zahvaljujemo sv. Jeronimu koji je njegov životopis opisao u slavnom djelu Vita Sancti Pauli. Skoro tisućljeće kasnije, na terenima današnje južne mađarske i sjeverne Hrvatske, pustinjaci okupljeni u zajednicu pod vodstvom blaženog Euzebija Ostrogonskog izabiru upravo sv. Pavla Pustinjaka za svoga zaštitnika, patrijarhu i prije svega, za primjer nasljedovanja Krista. Tako nastaje red današnjih pavlina – Red svetoga Pavla prvoga pustinjaka.

Pavlini ubrzo u Budimpeštu prenose relikvije svoga svetog oca Pavla koje su se nakon križarskih ratova nalazile u Veneciji. Oko relikvija sv. Pavla počinju se skupljati hodočasnici, uglavnom majke koje su molile za zdravlje svoje djece. Zabilježena su mnoga čudesna ozdravljenja po zagovoru ovoga sveca. Zahvaljujući tomu, sveti Pavao u tradiciji smatran je zaštitnikom djece, a pavlini do današnjeg dana na njegovu svetkovinu udjeljuju poseban blagoslov okupljenoj djeci.

Poseban izraz kultu koji se razvio u 17. stoljeću je velika devetnica svetom Pavlu Pustinjaku. Sastoji se ona od dva himna pjevana svečano kroz devet dana pred svetkovinom Patrijarhe. U najvećem pavlinskom samostanu na Jasnoj gori himni te pjevane su zajedno sa zborovima i orkestrom koja toj pobožnosti daje poseban i svečan karakter. Himni opisuju Pavlov život i smrt, a za pavline su mogućnost da na novo razmotre i probude u sebi tu Pavlovu duhovnost.

Tri karakteristike duhovnosti sv. Pavla pustinjaka

Sveti Pavao svojim primjerom života uči svakog kršćanina, a posebice pavline, koji su izabrali nasljedovati Krista po uzoru na ovog svetog muža, mnoge temeljne vrijednosti naše vjere.

Prva karakteristika Pavlove karizme je upravo život posvećen Bogu u samoći. Konstitucije Reda ukazuju da je jedna od najvažnijih zadaća naše zajednice upravo kontemplacija Boga u samoći. Najbolje to vidimo na geslu pavlinskog reda koji glasi Solus cum Deo solo, odnosno Sam sa samim Bogom. Upravo u toj samoći, tišini i molitvi možemo i trebamo susresti Gospodina, jednini izvor naše sreće i pravoga mira.

Druga važna značajka Pavlove duhovnosti je činjenica da o njegovu životu nemamo puno informacija. Jednini izvor koji imamo je spomenuto djelo sv. Jeronima. To ne treba biti za nas kršćane razlog za da ne slijedimo njegov primjer, nego da svoj život živimo posvećeni Bogu u skrovitosti i poniznosti tako da se po našoj smrti pitaju jesmo li uopće živjeli na ovome svijetu.

I posljednja, ali ne i najmanje važna karakteristika njegova života je upravo to što o njemu znamo.

Sv. Jeronim opisujući Pavlov život vrlo snažno opire svoju priču na biblijskoj priči o proroku Iliji koji je, upravo kao i sv. Pavao bježao u pustinju, pio vodu iz potoka i tamo susreo Boga. Za nas je to jasan znak da upute za svoj život trebamo tražiti u Svetom pismu, a ne u raznim knjigama i životima drugih ljudi. Tu u ovoj knjizi života, Gospodin nam pokazuje kako živjeti Božji život ovdje na zemlji.